Svima je jasno da je svijet sasvim parodičan, dakle, da je svaka stvar koju gledamo parodija neke druge ili čak ista ta stvar u razočaravajućem obliku.
Otkako rečenice kruže mozgovima zaokupljenima razmišljanjem, izvodi se potpuna identifikacija jer pomoću kopule svaka rečenica vezuje jednu stvar za drugu; i sve bi bilo vidljivo povezano kad bi se jednim pogledom u svoj totalnosti otkrila shema koju čini Arijadnina nit, a koja vodi misao u njenom vlastitom labirintu.
Ali kopula riječi ne razdražuje manje od kopulacije tijela. I kad poviknem: JA SAM SUNCE, to prouzrokuje posvemašnju erekciju jer je glagol “biti” vozilo ljubavne mahnitosti.
Svi su svjesni da je život parodičan i da mu nedostaje interpretacija.
Tako je olovo parodija zlata.
Zrak je parodija vode.
Mozak je parodija ekvatora.
Koitus je parodija zločina.
Zlato, voda, ekvator ili zločin mogu podjednako biti proglašeni principom stvari.
A ako podrijetlo i nije slično tlu planeta kojem se čini da je osnova, nego kružnom pokretu koji planet opisuje oko mobilnog središta, tada se automobil, sat ili stroj za šivanje mogu podjednako prihvatiti kao generirajući princip.
Dva osnovna pokreta su rotacijski pokret i seksualni pokret, čija se kombinacija izražava lokomotivom sastavljenom od kotača i klipova.
Ta dva pokreta uzajamno se transformiraju jedan u drugi.
Tako uviđamo da rotacijom zemlja navodi životinje i ljude na kopulaciju te (jer posljedica je također uzrok onog što izaziva) da životinje i ljudi kopulacijom navode zemlju na okretanje.
Kombinaciju ili mehaničku transformaciju upravo tih pokreta tražili su alkemičari nazivajući je kamenom mudraca.
Korištenjem upravo te kombinacije magične vrijednosti određen je trenutačni položaj čovjeka među ostalim elementima.
Bačena cipela, pokvaren zub, prekratak nos, kuhar koji pljuje u hranu svojih gospodara ono su za ljubav što je barjak za nacionalnost.
Kišobran, šezdesetogodišnjakinja, seminarist, miris pokvarenih jaja, izdubljene oči sudaca korijeni su kojima se ljubav hrani.
Pas koji proždire želudac guske, pijana žena koja povraća, računovođa koji jeca, staklenka senfa predstavljaju metež koji je vozilo ljubavi.
Čovjek među drugim ljudima razdražen je jer ne zna zašto nije jedan od tih drugih.
U krevetu, uz djevojku koju voli, zaboravlja da ne zna zašto je on on, umjesto tijela koje dodiruje.
Ne znajući ništa o tome, on pati zbog mentalne tame koja ga sprječava da vrišti da je on sam ta djevojka koja zaboravlja njegovu prisutnost vrpoljeći mu se u rukama.
Ili ljubav ili infantilni bijes ili taština bogate udovice iz provincije ili klerikalna pornografija, ili dijamant sopranistice obmanjuju zaboravljene osobe u prašnjavim stanovima.
Uzalud su pohlepno tražili jedni druge: nikad neće pronaći ništa osim parodičnih slika i zaspat će prazni kao zrcala.
Odsutna i troma djevojka opružena bez snova u mojim rukama nije mi više strana od vrata ili prozora kroz koje mogu gledati ili proći.
Ponovno otkrivam ravnodušnost (dopuštajući joj da me napusti) kad me uspava nesposobnost da volim to što se događa.
Nije joj moguće znati koga susreće kada je obgrlim jer tvrdoglavo doseže potpuni zaborav.
Planetarni sustavi koji se okreću u prostoru kao hitri diskovi i čije se središte podjednako miče, opisujući beskrajno veći krug, udaljavaju se neprestano od vlastite pozicije samo da bi joj se vratili dovršavajući svoju rotaciju.
To kretanje je figura ljubavi nesposobne zaustaviti se na jednom posebnom biću, ona prelazi brzo s jednog na drugo.
Ali zaborav koji ga uvjetuje tek je podvala sjećanja.
Čovjek ustaje naglo kao sablast u lijesu i pada natrag na isti način.
Ustaje nekoliko sati poslije, potom ponovno pada i tako redom svaki dan: ovaj veliki koitus s nebeskom atmosferom uređen je Zemljinim okretanjem oko Sunca.
Pa tako, iako se život na Zemlji kreće u ritmu tog okretanja, slika tog pokreta nije rotirajuća Zemlja, nego penis koji prodire u ženku, gotovo potpuno izlazi da bi ponovno ušao.
Ljubav i život čine se odvojenima samo jer je sve na Zemlji isprekidano vibracijama različitih amplituda i trajanja.
Međutim, nema vibracija koje se ne sprežu s trajnim kružnim pokretom; jednako tako, lokomotiva koja se kreće po površini Zemlje slika je trajne metamorfoze.
Bića umiru samo da bi se ponovno rodila, poput falusā koji izlaze iz tijela samo da bi opet ušli.
Biljke rastu u smjeru Sunca, a potom padaju natrag u smjeru Zemlje.
Stabla nakostriješe tlo Zemlje beskonačnom količinom rascvalih penisa upravljenih ka Suncu.
Stabla koja snažno uzlijeću svrše spaljena gromom, posječena ili iskorijenjena. Vraćena zemlji,
jednako se tako dižu u drugom obliku.
Ali njihov polimorfni koitus funkcija je jednolike Zemljine rotacije.
Najjednostavnija slika objedinjenog organskog života u rotaciji jest morska mijena. Iz pokreta mora, jednolikog koitusa Zemlje s Mjesecom, proizlazi polimorfni i organski koitus Zemlje i Sunca.
Ali prva forma solarne ljubavi je oblak koji se diže iznad tekućeg elementa.
Erotični oblak katkad postane oluja i pada natrag na zemlju u obliku kiše dok munja probija slojeve atmosfere.
Kiša se brzo uzdiže u obliku nepokretne biljke.
Životinjski život potpuno proizlazi iz pokreta mora i, unutar tijela, život nastavlja proizlaziti iz slane vode.
More je tako odigralo ulogu ženskog organa koji se ovlažuje pod uzbuđenjem penisa.
More neprekidno drka.
Čvrsti elementi, sadržani i skuhani u vodi oživljenoj erotskim pokretom, šiknu u obliku letećih riba.
Erekcija i Sunce skandaliziraju jednako kao truplo i tama špilja.
Vegetacija se jednoliko usmjerava prema Suncu, a ljudska bića, naprotiv, iako falusoidna poput stabala, a za razliku od ostalih životinja, nužno okreću pogled od njega.
Ljudske oči ne podnose ni Sunce niti koitus niti truplo niti tamu, ali na njih različito reagiraju.
Kad mi lice oblije krv, ono postaje crveno i opsceno.
Preko morbidnih refleksa, odaje istovremeno i krvavu erekciju i žeđ koja zahtijeva besramnost i kriminalan razvrat.
Tako se ne plašim tvrditi da je moje lice skandal i da moje strasti izražava jedino JÉSUVE.
Zemljina je lopta prekrivena vulkanima koji joj služe kao anus.
Iako ta lopta ne jede ništa, katkad izbacuje sadržaj svoje utrobe.
Taj sadržaj šiklja uz buku i pada natrag, tekući niz padine Jésuvea, šireći posvuda smrt i strah.
Zapravo, erotski pokreti tla nisu plodni kao pokreti voda, ali su mnogo brži.
Zemlja katkad mahnito drka i sve se slijeva po njezinoj površini.
Jésuve je također slika erotskog pokreta koji pljačkajući ideje duha daje tim idejama snagu skandalozne erupcije.
Ta eruptivna snaga nužno se nakuplja u onima koji su smješteni niže.
Komunistički se radnici buržujima čine ružni i prljavi poput dlakavih spolnih organa i nižih dijelova: prije ili kasnije dogodit će se skandalozna erupcija tijekom koje će aseksualne i otmjene glave buržuja biti otkinute.
Katastrofe, revolucije i vulkani ne vode ljubav sa zvijezdama.
Erotske revolucionarne i vulkanske eksplozije u antagonizmu su s nebom.
Kao i nasilne ljubavi, događaju se onkraj ograničenja plodnosti.
Nebeskoj se plodnosti suprotstavljaju zemaljske katastrofe, slika zemaljske bezuvjetne ljubavi, erekcija bez ishoda i bez pravila, skandal i teror.
Tako ljubav vrišti u mojem vlastitom grlu: ja sam Jésuve, prljava parodija vrelog i zasljepljujućeg
Sunca.
Želim biti zaklan dok silujem djevojku kojoj sam mogao reći: ti si noć.
Sunce voli isključivo noć i prema Zemlji usmjerava svoje svjetlosno nasilje, svoj prosti penis, ali
nesposobno je dosegnuti pogled ili noć, iako se noćna zemljina prostranstva neprekidno usmjeravaju prema prljavštini sunčevog zraka.
Solarni prsten netaknuti je anus njegova osamnaestogodišnjeg tijela i ništa nije dovoljno zasljepljujuće da bi se usporedilo s njim, osim Sunca, iako je anus zapravo noć.
Žorž Bataj
[1927.]
Žorž Bataj
S francuskoga prevela Milena Ostojić.
Na internetu: http://morne.free.fr/cellul…/OeilZinE/Georges_Bataille.htm
