Piše: Jurica Pavičić
Skoro tri tisuće ljudi u Théâtreu Debussy svojom je trostrukom ulogom očarala Tihana Lazović, buduća zvijezda hrvatskog filma
Dugo sam u ovom poslu, no ima kolega koji su i još duže, pa ovo nisu dočekali. U nedjelju 17. svibnja u 11 sati u velikoj dvorani Théâtre Debussy prekinulo se čekanje koje je trajalo apsurdno duge 34 godine.
U tri i pol desetljeća koja su protekla od 1981. hrvatski je film imao uspone i ponore, sramotna razdoblja, ali i lijepe klasike. Ipak, ni jedan od hrvatskih dugometražnih filmova nastalih u tom razdoblju nije ušao na festival koji je svjetsko prvenstvo u filmu – a to je Cannes. Sve do nedjelje, kad je tu bizarnu apstinenciju prekinuo “Zvizdan”, novi film Dalibora Matanića. Čini se, prekinuo je uspješno.
Ljubav kroz vrijeme
Veliki Théâtre Debussy koji ima 3000 mjesta bio je gotovo pun, publika je film primila finim pljeskom, a kakve će biti reakcije kritike i marketa saznat ćemo idućih dana.
“Zvizdan” Dalibora Matanića dramski je triptih koji prati hrvatsko-srpske odnose u etnički miješanom zaleđu Dalmacije kroz tri ljubavne priče. Prva od triju priča zbiva se 1991., kad rat netom počinje. Druga se odvija 2001. kad se izbjegli i protjerani Srbi počinju vraćati, a treća 2011., u razdoblju kad je Hrvatska već prešla put od vijesti na CNN-u do vijesti na Tourist Channelu, te kad nekadašnja mjesta krvoprolića postaju partijanerske meke.
U svakom od ta tri razdoblja prati po jednu hrvatsko-srpsku ljubavnu vezu. Likovi triju priča međusobno nisu povezani. No, u sve tri glume ih isti glumci ( Tihana Lazović i Goran Marković), a isti glumci glume i njihovu rodbinu: Nives Ivanković, Trpimir Jurkić i Dado Ćosić.
U prvoj priči, mladi par Ivan i Jelena vide kamo stvari idu, pa se spremaju na bijeg u Zagreb. Bijeg će, međutim, nasilno spriječiti Jelenin brutalni brat koji je već u uniformi “Krajine”. On će sestru silom odvesti iza barikade, a kad Ivan pokuša kroz balvane do nje, to završi tragično.
Trudnoća i odlazak
U drugoj priči, srpska majka i kći Nataša vraćaju se u selo koje su Hrvati spalili i ubili im sina/brata. Majka na radovima oko kuće uposli stolara Antu koji je Hrvat iz susjednog sela. Majka je prema Anti dobra, no Nataša ga prezire i u njemu vidi bratovog ubojicu. S vremenom, međutim, između dvoje mladih u pustom selu izbija erotska tenzija.
U trećoj priči Luka se vraća iz Zagreba u rodno selo gdje mu prijatelj organizira festival elektronske muzike. Posjećuje roditelje, no da se shvatiti da u selo navraća rijetko i da s roditeljima nije u dobrim odnosima. Uskoro se shvaća i zašto – roditelji su ga natjerali da ostavi trudnu curu Srpkinju i ode na studij.
Vrline i mane
Tri priče “Zvizdana” nisu jednako dobre. Prva je najslabija, dijelom zato što je opterećena ekspozicijskim objašnjavanjem konteksta, a dijelom i jer je pretrpana fabulom. Druga priča je izvrsna, pa bi nešto proširena gotovo mogla sama biti film. U njoj Matanić sjajno koristi “gothic” atmosferu spaljenog sela i fino dočarava seksualnu tenziju u zagušujućoj ljetnoj omari. Treća priča također je dobra, te zaključuje triptih pomalo ambivalentno – s jednim odškrinutim vratima koja ostavljaju mogućnost hepienda, ali se taj hepiend ne prikazuje.
Dalibor Matanić produktivan je i raznovrstan režiser koji ima i mana i vrlina, a i jedne i druge se u “Zvizdanu” očituju. Matanić je pokatkad sklon simboličkom i metaforičkom “crtanju” poante, pa toga ima i ovdje. “Zvizdan” – istodobno – pokazuje i njegove jake strane – vizualnu pismenost, rad s glumcima, te sklonost prema konceptualnom riziku. Za igru u ovoj ligi nije dosta da je film dobar, treba biti i koncepcijski neočekivan, a domislica s tri epohe i istim glumcima koji igraju različite uloge donijela je očito taj “high concept” bonus koji je film i doveo ovdje.
Antigona i Lara Croft
Glumačka ekipa filma brojna je i neujednačena, no u njoj apsolutno strši jedno ime – a to je 24-godišnja Zadranka Tihana Lazović. Mislim da se može slobodno reći da je Cannes mjesto gdje je svijet upoznao jednu buduću veliku glumicu.
Lazović u filmu glumi tri vrlo različite uloge: jednu mlade i nezrele žene, drugu djevojke pune gnjeva i mraka, te treću ženu u kojoj je pobijedila smirena apatija. U sve tri je izvrsna, puna pritajene, prijeteće energije. Lazović je opasan spoj Antigone i Lare Croft. To je glumica na čijim se leđima može graditi cijela kinematografija.
Neviđen debakl filma velikoga Gusa van Santa
Tijekom vikenda, natjecateljski je program donio dva filma dvojice istaknutih autora američkog nezavisnog filma 90-ih. Obojica su u stvari klasici i obojica vole “queer” i “gender” teme.
Jedan od njih napravio je film koji je ovdje dočekan s ushitom. Drugi je doživio kritički masakr.
Prvi od njih je Todd Haynes, a drugi Gus Van Sant.
Todd Haynes u Cannes je stigao s “Carol”, ekranizacijom romana Patricije Highsmith “Cijena soli” iz 1952.
Riječ je o romanu koji se smatra svojevrsnim lezbijskim klasikom, jer je to jedna od prvih knjiga koje lezbijsku ljubav prikazuju afirmativno, a naslovna junakinja čak se zbog lezbijske ljubavi odrekne obitelji.
Haynes je roman ekranizirao u raskošnoj produkciji braće Weinstein, s Cate Blanchett i Rooney Mara u glavnim ulogama. Film je izuzetno klasičan, pun starinskog holivudskog glamura, no istodobno majstorski napravljen.
Gus Van Sant nije bio tako sretne ruke.
Njegov film “Sea of Trees” (More stabala) priča je o mladom udovcu (Matthew McConaughey) koji se nakon smrti žene (Naomi Watts) zaputi u šumu Aokigahara kod Tokija, poznatu kao mjesto gdje se vrše samoubojstva.
Riječ je – nažalost – o filmu koji je prepun bombastičnih općih mjesta i manipulativnih obrata, pa je ovdje doslovno izvrgnut poruzi. U referentnoj anketi kritike časopisa Screen dobio je na skali od 0 do 4 prosječnu ocjenu 0,6 – što se doista ne pamti.
http://www.jutarnji.hr/dalibor-matanic-trijumfalno-vratio-hrvatsku-u-cannes/1351122/
