noć je stigla kao nešto što gmiže
uz ogradu stubišta, plazeći vatreni
jezik, i ja pamtim
misionare do koljena u blatu
kako se povlače preko lijepe modre rijeke
i strojničke metke kako odbijaju točke
fontane i Jonesa pijana na obali kako
govori govno govno ti Indijanci
odakle im vatreno oružje?
i ja uđoh da vidim Mariju
i ona reče: misliš li da će napasti,
misliš li da će prijeći rijeku?
strah te umrijeti? upitah je, i ona reče
koga nije?
i ja odoh do medicinskog kabineta
i nalih visoku čašu, i rekoh
napravili smo 22 000 dolara u 3 mjeseca gradeći ceste
za Jonesa i malo moraš umrijeti
da bi to obavio tako brzo… Misliš li da su ovo
započeli komunisti? pitala je ona, misliš li da su komunisti?
i ja rekoh: prestani se ponašati kao neurotična kuja.
ove male zemlje ustaju jer im pune
džepove s obje strane… i ona me
pogleda onom prekrasnom srednjoškolskom
slaboumnošću
i iziđe van, mračilo se, ali sam je pustio da ode,
moraš znati kad ćeš pustiti ženu da ode ako je želiš zadržati,
a ako je ne želiš zadržati opet je pustiš da ode,
tako je to uvijek proces puštanja, na jedan ili drugi način,
tako sam sjedio tamo i ispijao piće i nalio drugo
i mislio: tko je mogao smisliti projektiranje putanje u Staroj Misiji
bi li te odveo tamo gdje se svjetiljke polako njišu
u zelenilu neke daleke noći?
i Jones uđe s rukom oko njezina plavog struka
i ona je također pila, i ja im priđoh i rekoh:
muž i žena? i to ju je razljutilo jer ako te žena ne može
uhvatiti za jaja i stisnuti, ona je gotova,
i ja nalih još jednu visoku čašu, i
rekoh: vas dvoje to možda ne shvaćate
ali mi se odavde nećemo izvući živi.
propili smo ostatak noći.
ako bi se zaista umirio, mogao si čuti
vodu što se spuštala između božanskih stabala,
i ceste koje smo izgradili
mogao si čuti kako ih prelaze životinje
i Indijanci, divlje budale što nose težak križ.
i napokon posljednji pogled u ogledalo
dok su se pijani ljubavnici grlili
i ja iziđoh i skinuh slamku
s krova kolibe
onda škljocnuh upaljač i
promatrah kako plamen gmiže, kao gladni miševi
uz tanke smeđe vlati, bio je spor ali
stvaran, i onda nestvaran, nešto kao opera,
i onda krenuh prema strojničkom štektanju,
ista rijeka, i preko nje me gledao mjesec
i na stazi sam vidio malu zmiju, posve malu,
izgledala je kao čegrtuša, ali nije mogla biti čegrtuša,
i uplašila se videći me, i ja je zgrabih iza vrata
prije nego što se mogla smotati i onda sam je držao
njezino se malo tijelo omotalo oko moga ručnog zgloba
kao prst ljubavi i sva stabla gledahu svojim očima
i ja stavih usta na njezina usta
i ljubav je bila munjevina i komemoracija,
mrtvi komunisti, mrtvi fašisti, mrtvi demokrati, mrtvi bogovi i
tamo otraga u onome što je ostalo od kolibe Jones
sa svojom mrtvom crnom rukom oko njezina mrtva plavog struka.
Čarls Bukovski
