Piše: Anton Markoč
Na siromaštvo se gleda kao na ekonomski i politički problem, dok se zanemaruju etička dimenzija i mogućnost solidarnosti, posebno od strane onih koji žive u visoko razvijenim zemljama. Po procjenama ekonomskih eksperata koje Singer citira, cipele od 200 dolara osigurale bi četiri godine života dostojnog ljudske osobe nekom djetetu. Kako stvari trenutno stoje, smrt miliona ljudi je moguće spriječiti i za mnogo manje novca.
Kako javljaju brojni svjetski mediji, u protekle dvije godine u Somaliji je od gladi umrlo više od 250.000 ljudi, od kojih su polovina djeca ispod pet godina starosti. Somalija nije izolovan slučaj. Po podacima Svjetske zdravstvene organizacije, od posljedica neuhranjenosti svake godine širom svijeta umre 6 miliona djece.
Po podacima UNICEF-a, brojke idu i do 10 miliona – u prosjeku 25.000 djece svakog dana ili jedno dijete svakih nekoliko sekundi. Kada na to dodate broj odraslih koji umru od istog uzroka, te broj onih koji umru zbog nedostatka ljekova za bolesti koje se liječe relativno lako – poput dijareje, velikih boginja, turbekuloze, zapaljenja pluća i sl. – dobijate cifre koje je mučno pročitati a kamoli prihvatiti kao stvarne.
Milioni onih koji uspiju da prežive, osuđeni su na život bez bezbjedne pijaće vode, adekvatnog smještaja, struje, obrazovanja, pristupa ljekovima, zdravstvenoj njezi i elementarnim higijenskim uslovima. Po statistici Svjetske banke, jedna milijarda ljudi radi za manje od jedan dolar dnevno, dok 1,4 milijarde ne prelaze prihod od jednog dolara i 25 centi. U južnoj Aziji i podsaharskoj Africi, siromaštvom najteže pogođenim oblastima na svijetu, očekivano trajanje života je ispod pedeset, a u nekim zemljama i ispod 45 godina.
Singerov primjer
Mnogi na globalno siromaštvo gledaju kao na ekonomski i politički problem, zanemarujući njegovu etičku dimenziju. Ipak, dovoljno je samo da uporedite pomenute zastrašujuće brojke sa brojkama koje svjedoče o blagostanju stanovnika imućnijih zemalja da biste se zapitali da li je, sa moralne tačke gledišta, u redu da oni koji žive pristojno ne pomognu onima kojima zbog gladi, žeđi i zdravstvene nebrige život svakodnevno visi o koncu? Drugim riječima, imaju li stanovnici bogatih zemalja moralnu dužnost da pomognu stanovnicima najsiromašnijih zemalja? Po procjenama ekonomskih eksperata koje Singer citira, cipele od 200 dolara osigurale bi četiri godine života dostojnog ljudske osobe nekom djetetu. Kako stvari trenutno stoje, smrt miliona ljudi je moguće spriječiti i za mnogo manje novca
Sljedeća hipotetička situacija će nam pomoći da odgovorimo na to pitanje. Zamislite da u gradu u kojem živite postoji park u čijem se sastavu nalazi plitak ukrasni ribnjak. Jednog dana, šetajući ovim parkom, ugledate malo dijete koje je upalo u ribnjak. Okrenete se oko sebe shvativši da u okolini nema djetetovih roditelja, bejbisiterke niti bilo koga sem vas i djeteta. Začuđeni scenom, priđete ribnjaku uvidjevši da se dijete davi.
Ako ne izvučete dijete iz vode, udaviće se. Međutim, da biste ga spasli morate uskočiti u vodu. Ribnjak je plitak; voda ne prestavlja nikakvu prijetnju po vaš život. Ne morate uskočiti čitavim tijelom već samo pokvasiti noge. Kako su sekunde u pitanju, ako uskočite da spasete dijete, nećete imati vremena da skinete nove cipele i voda će ih uništiti. Što treba da uradite?
Sigurno je da bi s prezrenjem gledali na nekoga ko bi odgovorio da ne bi spasio dijete po cijenu uništenja novih cipela. Osoba koja bi zaista tako postupila je moralni monstrum. Većina nas je saglasna da je život bilo kojeg djeteta važniji od bilo kojih novih cipela.
Pomenuti primjer izmislio je australijski filozof Peter Singer. Prvi put ga pominje u čuvenom članku „Glad, bogatstvo i moralnost“ („Famine, Affluence, and Morality“, 1972) kako bi ilustrovao princip na kome počivaju naše dužnosti prema siromašnima (najpristupačnije objašnjen Singerov argument nalazi u njegovoj novoj knjizi Život koji možete spasiti: djelovanje sada kako bi se okončalo svjetsko siromaštvo; The Life You Can Save: Acting Now to End World Poverty, 2009).
Singer tvrdi da ako smatrate da trebate da spasite dijete koje se davi bez ozbira što ćete pri tom uništiti vaše nove cipele, onda ne možete imati ništa protiv da za svotu novca približnu onoj potrebnoj da kupite cipele spasite život djeteta iz neke zemlje trećeg svijeta. Zašto onda ne biste, sljedeći put kada namjerite da kupite nove cipele, odijelo ili TV, donirali taj novac relevantnoj humanitarnoj organizaciji koja bi njime spriječila nečiju sigurnu smrt?
Luksuz i moralnost
Po procjenama ekonomskih eksperata koje Singer citira, cipele od 200 dolara osigurale bi četiri godine života dostojnog ljudske osobe nekom djetetu. Kako stvari trenutno stoje, smrt miliona ljudi je moguće spriječiti i za mnogo manje novca. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da bi se tri miliona ljudi, koliko godišnje umre od dijareje, mogli spasiti dajući im po mješavinu malog grumena soli i šake šećera rastvorenih u čaši vode, što košta nekoliko centi.
Slično, po procjenama UNICEF-a, stotine hiljada djece ne bi moralo da umre od velikih boginja ako bi primili vakcinu koja košta svega 1 dolar. Ovim ciframa treba baratati oprezno jer veliki procenat novca datog u dobrotvorne svrhe ide na niz sporednih troškova, od prevoza ljekova do edukacije onih koji trebaju da ih koriste. Pa ipak, nema sumnje da je cijena spašavanja ljudskog života mnogo manja nego što se to obično misli.
Singerov argument počiva na dvije bitne premise. Prva kaže da postoje humanitarne organizacije koje rade svoj posao efikasno i nekorumpirano. Na svu sreću, danas imamo pouzdane načine da provjerimo koliko je koja humanitarna organizacija uspješna. GiveWell, Copenhagen Consesus i slični projekti osnovani su u cilju rigoroznog nadgledanja rada ovih organizacija. Singer lično uplaćuje četvrtinu svojih mjesečnih prihoda Oxfamu, premda preporučuje i niz drugih organizacija (listu možete naći na linku http://www.thelifeyoucansave.com/organizations, ujedno i zvaničnoj stranici organizacije koju je Singer oformio kako bi promovisao svoju ideju).
Druga premisa je kontroverznija. Singer tvrdi da je moralni princip koji stoji iza pomenutog primjera sljedeći: ukoliko ste u mogućnosti da spriječite nečiju smrt ili patnju a da pri tom ne žrtvujete išta približno vrijedno u moralnom smislu, onda imate moralnu dužnost da to uradite. Princip od vas ne traži da budete heroj; ne traži da žrtvujete svoj život da biste spasili život drugoga već samo da žrtvujete stvari koje nisu od istog moralnog značaja kao život osobe koju možete spasiti.
Razmotrimo jednu implikaciju tog principa. Zamislite da, ubijeđeni Singerovim argumentom, odlučite da 100 eura koje ste namjeravali da potrošite na garderobu uplatite Oxfamu. Zadovoljni što ste spasili nečiji život, s osmijehom na licu odete pravo u vaš omiljeni restoran i naručite jelo koje košta 20 eura. Tada vam sine misao da ste mogli potrošiti mnogo manje spremajući hranu kući i da je za tu razliku neko dijete koje umire od malarije moglo biti spašeno. Ipak, okanete se te misli i nastavite da uživate u jelu koje ste naručili.
Ukoliko Singerov princip stoji, postupili biste u moralnom smislu isto kao i osoba koja bi spasila dijete koje se davi a onda, šetajući dalje parkom, vidjela drugo dijete u sličnoj situaciji i prošla ne obazirući se na njega jer žuri u svoj omiljeni restoran. Ako je to tačno, zapitaćete se, nisu li onda moralne dužnosti prestroge? Traži li Singer od nas da budemo sveci? Singer naravno ne tvrdi da moralnost zahtijeva da sebe dovedemo na prosjački štap spašavajući druge. Međutim, Singer je kategoričan da većina nas, uključujući i njega samog, živi nemoralno. Luksuzi koje uživamo ne mogu biti moralno opravdani sve dok na drugoj strani svijeta djeca umiru od gladi a mi im bez po muke možemo pomoći.
Pogrešno rezonovanje
Mnogi nisu spremni da prihvate Singerove zaključke. Odbacuju ih govoreći da nisu odgovorni za nesreću siromašnih ljudi iz dalekih zemalja. Ako im nismo učinili ništa loše, ne možemo imati ni dužnost da im pomognemo. Prvo, sviđalo se to nekom ili ne, svi smo mi posredno odgovorni jer učestvujemo u ekonomsko-političkom poretku koji je glavni krivac za tragediju ovih ljudi (o tome detaljnije sljedećeg puta). Drugo, čak i da nismo odgovorni, ne slijedi da imamo pravo da trošimo novac kako nam volja. Sjetite se Singerovog primjera: dijete je sâmo upalo u ribnjak, niste ga vi gurnuli, a ipak, vi ste taj koji ima moralnu dužnost da ga spase.
Česta primjedba je i da, za razliku od Singerovog primjera, svijet nije park bez igdje ikoga. Na stotine hiljada ljudi, od kojih su mnogi bogatiji od vas, ne odvajuju ni centa u dobrotvorne svrhe. Zašto biste vi bili naivčina? Odgovor je očigledan: zato što moralnost od vas to zahtijeva. To što je većina nemoralna, ne oslobađa vas dužnosti da učinite pravu stvar. Kako Singer primjećuje, rezonovanje po kome trebate slijediti odluke većine, pa makar bili i svjesni da su one pogrešne, je doprinijelo da toliki broj Njemaca skrene pogled sa užasa Trećeg rajha.
Možda se pitate trebamo li dati primat bližnjima u nevolji? Zašto ne darovati novac djeci u Bijeloj prije nego li djeci u južnom Sudanu? Po Singerovom principu, jedini činilac koji možemo uzeti u obzir je nivo nečije bijede. Ma koliko god to zvučalo nestvarno, u poređenju sa djecom iz južnog Sudana, neuhranjenom i razjedenom parazitskim crvima, ona u Bijeloj žive kao na dvoru.
Singer je mišljenja da činjenica da su nam djeca u Bijeloj bliska razdaljinom ne može imati moralni značaj. Moralno je ispravno spasiti onog ko je u velikoj nevolji prije nego onog ko je u manjoj, pa makar i ovaj drugi bio vaš sunarodnik a ovaj prvi hiljadama kilometara udaljen (Singer doduše ostavlja primat za članove porodice, prijatelje i sl.). To što nam se čini da su nam bližnji važniji od dalekih stranaca je posljedica evolucije. No, tokovi evolucije i zahtjevi moralnosti često imaju suprotni smjer.
Primjenjuje li se Singerov argument na građane Crne Gore? Ipak smo mi ti koji su, u poređenju sa stanovnicima razvijenih zapadnih zemalja, siromašni. Taj podatak je tačan iako varljiv. Pitanje nije koliko smo siromašni u relativnom već u apsolutnom smislu. Vrlo malo ljudi u Crnoj Gori živi u apsolutnom siromaštvu, u smislu da umire od neuhranjenosti ili da radi za manje od dolar dnevno. Sâma činjenica da čitate ovaj tekst znači da ste kupili „Vijesti“, da ih prelistavate u kafeu ili da imate novca za internet pa tekst čitate na portalu. Novac koji date za novi komad odjeće, elektronski uređaj, koji potrošite na izlazak vikendom ili na putovanje, spasio bi nečiji život. Sljedeći put kad odete u kupovinu, dobro razmislite je li vam ta stvar zaista potrebna.
(Autor je doktorant filozofije na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti)
http://www.vijesti.me/kultura/jedan-zivot-jedne-cipele-clanak-127841
