51
Srž trajanja je dosada, dok je očaj srž borbe u trajanju.
Ljudi u nešto vjeruju ne bi li zaboravili tko su. Zakapaju se u ideale, gnijezde se u idolima i ubijaju vrijeme raznim vrstama vjerovanja. Ništa im ne bi teže palo nego da se probude na hrpi svojih slatkih laži, licem u lice s čistim postojanjem.
Beznađe ? Život u uskličnom obliku. Zato je more, taj tekući, beskrajno povratan usklik, izravna slika života i neposredno utjelovljenje srca.
Ni zdravlje ni bolest: dvije odsutnosti što ih nadomješta praznina dosade.
Svijet postoji samo zato da nam pokaže da ga u slučaju nestanka možemo nadomjestiti glazbom kao istinskijom nestvarnošću.
52
Klizeći padinom misli, prečesto si osuđivao postojanje. Ono međutim nije ni za što krivo, osim možda za ne-bitak.
Isuši izvore optužbi u gorku duhu. Ublaži neiscrpan otrov i živahnu ciničnost tijela. Sanjalački besramno zaljubi se u apsurd sudbine. Nepotrebniji od kometa u svijetu bez nagovještaja i uzaludniji od arkanđelova mača u svijetu bez neba, povedi svoju besposlenu sudbinu u šetnju, poskakujući po srži iluzija sa sljepoćom čovjeka koji poznaje odsutnost svega. Sa sljepoćom razuzdana čovjeka.
Sišući korijenje obmane, opijaj vrebanje svojih bdijenja lažnim znanjem o bitku. I budi, baš kao što bi bio bitak.
53
Sreća mi paralizira duh. Postignuće u životu prazni me, a sreća u ljubavi briše tragove veličine. U sreći ne postoji Ja…
Nakon što si u sladostrašću svijest doveo do iscrpljenja, kako silno žudiš za groznicom odvajanja! Da barem možeš ostati sam u sobi, bez ičega, bez voljene, i uživati u nektaru nesreće! Da oslobođen svih ideala, pogleda zamućena postojanjem, možeš rasprostrijeti umor svojega sna onkraj neba!
Jurnuo si u svijet, a ne našavši u njemu hrane, živiš od progona.
Pravi život nije u ravnoteži, nego u raskidu. Budući da svijet ne liječi ranu srca, pod zvijezdama se moraš opijati bunilom. Jer ni ramena ni um više ne mogu podnijeti teret nerazumljivosti.
Dah sudbine poput lahora prožima ideje. A Logika, kojoj teži praznina misli, posrće. Duša mrvi kategorije. A svemir postaje muka.
54
Zemlja se pod našim koracima širi zato da se raspršimo.
Gledao sam uvis, gledao sam dolje i na sve četiri strane velikoga Gdje, i posvuda otkrio slom vlastita života. Mislio sam da bdijenje mogu ubiti iscrpim li osjetila.
No i nakon zagrljaja bio sam strahovito lucidan.
Želio sam milovanja i zatomljivao žudnju za veličinom.
No postajao sam rob neizlječiva smisla duha.
Nastojao sam oči zamagliti pijanstvom. No vid mi se tad izoštravao na golema prostranstva. Vukao sam misao blatnjavim stazama, no ona je okrutno postala još bistrija.
Ni slava ni žena ni piće nisu mi raskrčili put od zabrana ni oslobodili duh ropstva. Moj se život sastoji od nabacanih trenutaka. Više ih ništa ne povezuje. Lanac se pokidao, a u ušima mi odzvanja rasipanje karika.
… U čiju ruku položiti svoj bitak? Komu predati čast obeshrabrenja?
55
Od ideje bih htio napraviti pokrivač i zavući se poda nj, njegovom apstraktnom uskoćom prigušiti mumljanje srca. Dosta mi ga je, a još više njegova lica – duše.
Mučnina dolazi iz osjećaja. U dubini srca postoji tek gnoj i topao smrad. Svoju različitost želim okrenuti prema duhu u kojemu nema životnih sokova ni osjetilnoga taloga, prema mramornoj misli oslobođenoj duše.
Neka ni tračak emocije ne pomuti bistrinu rasuđivanja.
Dovoljno si dugo bio tenor privida. Sad u sebi potraži surovost odvajanja, bez ikakvih melodija, kao da ti je duh jež. Promatraj što se događa drugima i tebi kao da niste nitko, promatraj kao demon kojemu se gadi zlo, kao prazan demon. Uplašeno objektivnom hladnoćom duha, postajanje će tako zauvijek posustati.
56
Obično svi vjerujemo da smo puni života, hvalimo se uloženim trudom i njegovim plodovima. Zapravo na ramenu nosimo praznu vreću koju povremeno punimo mrvicama stvarnosti. Covjek je prosjak postojanja. Smiješan nosač u nestvarnosti, krpač prirode.
Sagradiš sebi dom u svijetu i misliš da si mu tako umaknuo. Više ništa oko sebe ne vidiš. A kad pomisliš da si posve sam, shvatiš da tvoje utočište nema krova. U kojem ćeš smjeru pljunuti ? Prema suncu ili prema noći ? Prostorom širiš ruke. Prsti ti se lijepe zaprazninu. Ne lijepe se ni za koje biće, jer bitak gori. Stvarnost grebe, stvarnost boli. Disanje je mučenje. Dah života filtrira se u peći strave.
57
Religija, a osobito njezin sluga – moral – ukrali su mi, a samim time i prirodi, čar razlikovanja: prezir. Pogledaj, primjerice, odozgo ljudsku masu koja te smatra čovjekom.
Ne postoje razna Ja, tek sudbina različitog od sebi sličnih.
Sukladno formulaciji najdublje intimnosti, kultura je disciplina preziranja. Moraš pomagati drugima, savjetovati ih, ali ne i smetati im u životu koji vrvi očekivanjima.
Nipošto ih ne smiješ probuditi. Oni nikada neće saznati kolika je cijena jedinstvenosti njihove sudbine. Pustite čovjeka da spava. Budući da san postoji jedino u raju, taj mu bijeg od samoga sebe ublažuje usud. Prozirni pojedinac ima sva prava. Može sebi oduzeti život kad god poželi.
Sudbina je neprekidno odgađanje samoubojstva.
Budeći svoj život, svojemu ponosu otkrivaš sudbinu koja proždire hranu tvojega ja, sudbinu kojoj si poražen gospodar.
58
Kao dijete nisi mogao biti na mjestu. Jurio si poljima.
Htio si biti vani, daleko od kuće, daleko od svojih. Bacao si vragolaste poglede na obzor i nebu davao lik svojih oblih čežnji.
Iz djetinjstva si skočio u filozofiju, a s godinama si se još više užasavao sjedilaštva. Tvoje su misli otad prešle brda i doline. Potreba za lutanjem ušla je u pojmove.
Četiri te zida stišću. Kao filozof cesta i ulica dišeš samo na raskrižjima. Van, stalno van: u svijetu nema postelje! Kad ti apstraktna dosada otkrije prazninu živoga bića, poput ubojice trenutakapo uličicama vrebaš zaborav misli.
Ne da ti se odmatati nit misli da od nje načiniš kolajnu krhkih nada. U tragu trune strvina života. Onaj koji ti čita korake u njima otkriva ubojicu.
59
Ne vidjeti u stvarima više nego što doista ima. Vidjeti ih onakvima kakve jesu. Nepoistovjećivati se s njima. Objektivnost] t ime toj pošasti – pošasti spoznaje.
Dušobolja je duhovna bolest. To je lucidnost koja se spustila u srce. Ni na koji način ne možeš birati, jer se tvojim sklonostima suprotstavlja apsolutni pogled duha.
Nagneš li se u jednu stranu, on ti daje do znanja da je svijet prostor jednakosti. Sve je jednako, novo je isto. Ideja reverzibilnosti teorijski je bodež.
Zatim se pojavljuje Strast. Od nje nam cvjetaju nutarnje stepe. Uzdrhtala žestina pogreške bira. Zahvaljujući njoj dišemo. Spašava nas od najgorega zla: zla nepristranosti.
Ako si oštrouman, ne možeš živjeti, ne možeš stati ni na čiju stranu, ne možeš ni u čemu sudjelovati. Ako si pristran, odnosno ako stvaraš lažne apsolute, venama ponovo kola sok postajanja. Prilagođavanje okolnostima čin je subjektivnosti, neprijateljstva prema spoznaji. Objektivnost je ubojica života, a “život” duha.
60
Misliti znači rasteretiti srce. Da nema ventila misli, um i osjetila bi se ugušili.
Izraz se rađa iz bolesne punoće. Pozitivno si obuzet odsutnostima.
Misao se rađa iz ustrajnosti nekoga nedostatka.
Ništa ti ne treba, iako uza se nosiš prosjačku dušu. Nešto se u duhu uznemirilo. Poput luka lucidnosti nad ruševinama poljupca, prirodno uređenje ne nalazi oslonac u zaboravu. Jesen Postanka, početak sumraka.
Zastranjivanje je jedini izlaz za dušu. Dušu koja je izgubila razmjere i ubrzala svoj kraj. No i za onoga koji promišlja beskrajnu mogućnost, koji promišlja nemogućnost.
Emil Sioran
Brevijar poraženih
