Iz svog rodnog grada Klazomene (kod Smime) došao je Anaksagora (500—428) u Atenu god. 463. u kojoj je ostao sve do god. 434. Tada je zbog svog učenja — da je Sunce užarena masa, optužen od Periklovih političkih protivnika da je ateist i osuđen na smrt, ali uz pomoć Perikla otišao je iz Atene u Lampsak (Mala Azija), gdje je i umro.
On je trideset godina djelovao u Ateni i svojom filozofijom pokušao je putem mehaničkog materijalizma objasniti svijet i promjene u njemu. I on je pošao od istraživanja bitka, ali je kao i Empedoklo pošao sasvim drugim putem od jonskih filozofa i tražio osnov u jedinstvu mnoštva, t. j. bitku koji nije isključivo jedan, na primjer voda ili vatra, niti pak određen u nekom broju kao kod Empedokla, nego ga je shvatio kao beskonačno mnoštvo određenih kvalitativnih djelića (χρήματα) koje je Aristotel nazvao homeomerije (jednako djeljive supstancije).
Elejska ontologija (nepromjenljivost bitka) utjecala je i na Empedokla i na Anaksagoru. Ni homeomerije ne doživljuju nikakve promjene, jer su po postanku kvalitativno određene.
Sve je u svemu, svaki dio sadrži u sebi što i cjelina. Sve se nalazi u klici u svemu, nema razlike u dijelovima, i njihovo mehaničko miješanje proizvodi pojedine stvari. Sama masa kao bezbrojno mnoštvo tih čestica nije još razjedinjena, sve je još zajedno, jer je u potpunom mirovanju. Tu ne može biti govora o uvećavanju ili smanjivanju te cjeline, nego samo o miješanju i razdvajanju tih homeomerija. Ništa ne postaje, niti ne propada, sve je već sadržano, samo treba dalje rasti, kad se počne kretati.
Ovdje se javlja ista poteškoća koju je imao i Empedoklo, kako da se objasni kretanje u kvalitativno određenoj materiji, koja ne proizvodi nikakve nove kvalitete, već samo mehaničkim miješanjem (ne kemijskim), uzrokuje spajanje i razdvajanje homeomerija čime se oblikuju razne stvari. Stoga na primjer vatra nije elemenat, kao što misli Empedoklo, nego nastaje miješanjem homeomerija.
Bezbrojno kvalitativno mnoštvo homeomerija bilo je najprije u jednoj cjelini i ništa ni od čega nije bilo odvojeno. Ta mrtva pasivna materija nije još ništa oblikovala, jer nije bila u kretanju, uzrok kretanja nalazi Anaksagora u svjetskom umu koji je dao samo prvi impuls toj masi a kasnije se sve izvodilo iz mehaničkog procesa u samoj materiji.
Oznake nusa jesu: da je on beskonačan, samostalan, nepromjenljiv; ima najveću moć i može sve spoznati bilo u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti.
Objektivni um je pokretački princip te smjese svih homeomerija.
Sam Anaksagora još nije potpuno završio svoj dualizam jer nus nije shvaćen u cjelini kao nešto transcendentno, jer on ima još uvijek materijalističkih oznaka, kao na primjer, da je nus najfiniji i najlakši od svih stvari. Ta kolebanja Anaksagorina pokazuju poteškoću u kojoj je bio tražeći uzrok kretanja materije, koja je u mirovanju. Ako se sve sastoji iz homeomerija (svijet, sunce, mjesec, zvijezde), onda je već time određeno šta je ta cjelina. Sve je u svemu, rekao je on, pa prema tome, gledajući dosljedno, ne može biti mjesta za nešta što ne bi bilo od homeomerija. Ali, ako je sve od homeomerija, onda je pitanje kako jedno od toga može biti pokretač, a ne baš drugo. Prema tome to što pokreće, moralo bi se makar u čemu razlikovati od ostalog — i tako dolazi do nepotpunog uvođenja neke duhovne sile, koja se uzima kao najlakša stvar, i ona treba sve pokretati.
Cim je nus dao prvi impuls, Anaksagora odmah u svom daljnjem tumačenju isključuje djelovanje te sile, jer je dobro vidio, da ona uopće nije konzekventno izvedena iz njegovog učenja, i sve prenosi na homeomerije — koje su sada u stanju da sve oblikuju.
Zašto je baš objektivni nus dobio funkciju prvog pokretača?
O tom pitanju nema ništa sačuvano kod Anaksagore, ali, posmatrajući svijet možda je razmišljao da harmonično postojanje mnoštva u kozmosu, nije mogao proizvesti neki ≫princip nereda≪, nego baš nešto što teži ≫redu≪, pa neki misle, da je analogno ljudskom umu, koji sve teži srediti, Anaksagora prihvatio u kozmosu objektivni um, koji materiji daje prvi impuls. Ali, i s ovom pretpostavkom pojavljuje se poteškoća, jer to ipak nije jedini umni princip — budući da ga Anaksagora isključuje iz daljnjeg oblikovanja svijeta, ne daje mu više nikakvo povjerenje, i sve objašnjava mehaničkim kretanjem unutar same materije, koja postoji kao harmonična sređena cjelina. Ona se ipak dalje sama ≫umno≪ oblikuje, i zato joj nije potreban uzročnik u djelovanju, čime je Anaksagora ponovo vratio prednost materiji i njenom djelovanju, ostavljajući nus kao potpuno suvišan.
U spomenutoj teoriji Anaksagora, suprotno od Empedokla, koji je rekao da se slično sličnim spoznaje, postavlja dijalektičku tezu, da čovjek kroz suprotnosti osjeća i spoznaje. Na pr. toplo čovjek osjeća, ako je hladan, vlažno, ako je suh i dr., ali ipak uslijed slabosti osjetila, ne može sve spoznati. Dalje Anaksagora misli, da je čovjek zato najrazumniji od svih živih bića, što ima ruke, a to opet Aristotel hoće protumačiti pa okreće i kaže, da je vjerojatno zato dobio čovjek ruke, jer je najrazumniji.
Anaksagora je svojom filozofijom učinio prelaz od Empedokla prema atomistima. Njegovo mehaničko objašnjenje svijeta bilo je usmjereno protiv teleološkog nazora na prirodu, zbog čega je došao u sukob i s narodnom religijom. Ali, svojim učenjem o nusu kao nečem samostalnom, iako ne u cjelini izvan materije, prvi je u grčkoj filozofiji pošao u dualizam: materija — duh, što je vodilo u idealizam.
Branko Bošnjak
Nastaviće se
