Piše: Peter Gelderloos
A što s poplavama, sušama i drugim katastrofama?
Vlasti ostvaruju dodatnu kontrolu takozvanim kriznim ovlastima, zbog pretpostavke da je tijekom hitnog stanja nužna veća centralizacija. Naprotiv, centralizirane strukture manje su agilne u odgovaranju na kaotične situacije. Studije pokazuju da nakon prirodnih katastrofa većinu spašavanjai pružanja humanitarne pomoći provode obični ljudi, a ne vladini stručnjaci ili profesionalni djelatnici za pružanje pomoći. Vladina pomoć obično promovira političke programe poput podrške političkim saveznicima protiv njihovih protivnika, širenje genetički modificirane hrane i potkopavanje lokalne poljoprivrede ogromnim pošiljkama besplatne hrane koju brzo zamijeni komercijalni uvoz (koji tada monopolizira nestabilno tržište). Ne treba smetnuti s uma i da je značajan udio međunarodne trgovine oružjem prerušen u vladine pošiljke pomoći.
Moguće je da bi ljudima tijekom katastrofa bilo bolje bez vlasti. I mi možemo razviti učinkovite alternative vladinoj pomoći temeljene na principu solidarnosti. Ako jednu anarhističku zajednicu pogodi katastrofa, može računati na pomoć od drugih. Dok je u kapitalističkom kontekstu katastrofa prilika za politički motivirane oblike pomoći, ako ne i izravan oportunizam, anarhisti pomažu besplatno uz uvjerenje da će biti uzvraćeno kada dođe vrijeme.
Ponovno Španjolska 1936. godine pruža dobar primjer. U Mas de las Matasu, kao i u drugim dijelovima, kantonska (područna) skupština pratila je manjkove i viškove te dogovarala ravnomjernu raspodjelu. Dio njihovog zaduženja bilo je osiguravanje da su svi kolektivi zbrinuti u slučaju prirodnih katastrofa.
Naprimjer: ove godine glavne usjeve Mas de las Matasa, Sena i La Ginebrose uništile su oluje s tučom. U kapitalističkom režimu takve prirodne katastrofe značile bi beskrajne oskudice, teške dugove, zatvaranja i čak emigraciju nekih radnika na nekoliko godina, ali u uređenju liberterske solidarnosti ove poteškoće prevladane su uz napore čitavog kantona. Provizije, sjeme, […] sve potrebno za popravak štete, pribavljeno je u duhu bratstva i solidarnosti – bez uvjeta, bez ugovaranja dugova. Revolucija je stvorila novu civilizaciju!
Anarhizam je jedna od rijetkih revolucionarnih ideja koje ne iziskuju modernizaciju; anarhistička društva mogu se organizirati na bilo kojoj održivoj tehnološkoj razini. To znači da društva koja su trenutno lovačko-sakupljačka ili skupine ljudi koji odaberu takav životni stil, mogu prakticirati ovaj najefikasniji i ekološki oblik opstanka najprikladniji za otporan ekosustav koji je manje osjetljiv na prirodne katastrofe.
Zadovoljavanje naših potreba bez vođenja računice
Kapitalizam je proizveo neke zadivljujuće napravice, ali vojska i policija gotovo uvijek prve koriste nove tehnologije i često su najbogatiji ljudi jedini koji od njih imaju koristi. Kapitalizam je proizveo nezamislivo bogatstvo, ali zatrpan je parazitima koji ih nisu proizveli i koji gospodare plaćenim robovima i radnicima koji su ih stvorili. Natjecanje se može činiti kao koristan princip za ohrabrivanje učinkovitosti – ali učinkovitosti u koju svrhu? Ispod mitologije koju je stvorio, kapitalizam zapravo nije natjecateljski sistem. Radnici su podijeljeni i zavađeni, dok elita surađuje kako bi održala njihovu podjarmljenost. Bogati se možda natječu za veće komade torte, ali redovito se udružuju kako bi osigurali da je torta svaki dan ispečena i donesena na njihov stol. Dok je kapitalizam još bio novi fenomen, mogao se iskrenije opisati, bez brkanja s desetljećima propagande o njegovim navodnim prednostima. Abraham Lincoln, koji teško da je bio anarhist, mogao je vidjeti dovoljno jasno da “kapitalisti općenito djeluju harmonično i sporazumno kako bi operušali narod”.
Kapitalizam je užasno razočarao u zadovoljavanju ljudskih potreba i brizi o pravednoj raspodjeli dobara. Diljem svijeta milijuni umiru od izlječivih bolesti jer si ne mogu priuštiti lijek koji bi ih spasio i ljudi umiru od gladi dok njihove zemlje izvoze komercijalne usjeve. U kapitalizmu je sve na prodaju – kultura je roba kojom se može manipulirati da bi se prodalo donje rublje ili krema za kožu, priroda je resurs koji se treba isušiti i uništiti za profit. Ljudi moraju prodavati svoje vrijeme i energiju vlasničkoj klasi kako bi mogli otkupiti komadić onoga što su proizveli. Ovo je duboko ukorijenjen sistem koji oblikuje naše vrijednosti i odnose te se opire većini pokušaja da ga se ukine. Socijalistička revolucija u SSSR-u i Kini nije išla dovoljno duboko. Budući da nikad nisu u potpunosti ukinuli kapitalizam, ponovno se pojavio, snažniji nego prije. Mnogi anarhistički pokušaji također nisu otišli dovoljno duboko; kapitalizam bi se u ovim eksperimentima možda ponovno pojavio da ih neprijateljske vlade nisu slomile.
Nadmoć i otuđenje moraju se pratiti do njihovih korijena. Nije dovoljno da radnici imaju kolektivno vlasništvo nad svojim tvornicama ako ih kontroliraju menadžeri, a rad ih i dalje svodi na strojeve. Otuđenje nije samo izostanak zakonskog vlasništva nad sredstvima i plodovima proizvodnje – ono je nedostatak kontrole nad vlastitim odnosima sa svijetom. Radničko vlasništvo nad tvornicom beznačajno je ako njome i dalje upravljaju drugi za svoju korist. Radnici se moraju organizirati sami i direktno kontrolirati tvornicu. Čak i ako direktno kontroliraju tvornicu, otuđenje i dalje postoji gdje širi ekonomski odnosi, sama tvornica, diktira oblik koji njihov rad poprima. Može li osoba biti istinski slobodna dok radi na pokretnoj traci, uskraćena za kreativnost i tretirana kao stroj? Oblik rada kao takvog se mora promijeniti, tako da ljudi mogu slijediti vještine i aktivnosti koje ih usrećuju.
Odvajanje rada od drugih ljudskih aktivnosti jedan je od korijena otuđenja. Sama proizvodnja postaje neka vrsta opsesije koja opravdava iskorištavanje ljudi ili uništavanje okoliša zbog učinkovitosti. Ako na sreću gledamo kao na ljudsku potrebu ništa manju od hrane ili odjeće, gubi se podjela između produktivnih i neproduktivnih aktivnosti, između rada i igre. Skvoterski pokret u Barceloni i ekonomije darivanja mnogih urođeničkih društava primjer su brisanja granica između rada i igre.
U slobodnom društvu razmjena je jednostavno simbolično jamstvo da svi doprinose zajedničkim resursima – ljudi ne gomilaju resurse ili iskorištavaju druge, jer moraju dati kako bi mogli primati. Međutim, razmjena može prouzročiti probleme pridodajući kvantitativnu vrijednost svakom predmetu i iskustvu, lišavajući ih njihove subjektivne vrijednosti.
Dok je nekad sladoled vrijedio deset minuta ugode na suncu, a knjiga nekoliko poslijepodneva užitka i refleksije, a možda i uvida koji mijenjaju život, nakon što su ova dobra procijenjena sukladno režimu razmjene, jedan sladoled vrijedi četvrtinu knjige. Dalje u ovom procesu, da bi se razmjena učinila učinkovitijom, posljedično određujući kvantitativnu vrijednost kao inherentnu a ne komparativnu, jedan sladoled vrijedi jednu jedinicu valute, a knjiga četiri jedinice valute. Novčana vrijednost zamjenjuje subjektivnu vrijednost predmeta – užitak koji ljudi od njega dobivaju. S jedne strane su ljudi i njihove želje izbačeni iz jednadžbe, a s druge su sve vrijednosti – užitak, korisnost, inspiracija – apsorbirane u kvantitativnu vrijednost, te novac kao takav postaje simbol svih ovih drugih vrijednosti.
Kao rezultat, posjedovanje novca simbolizira imanje pristupa užitku ili ispunjenju želje, ali novac, pridajući kvantitativnu vrijednost, otima predmetima osjećaj ispunjenja koji bi mogli donijeti, jer ljudi ne mogu iskusiti kvantitativnu, apstraktnu vrijednost. Kod jedenja sladoleda, zadovoljstvo je u činu – ali kod kupovanja robe vrijednost je u kupnji, magičnom trenutku u kojem se apstraktna vrijednost transformira u opipljivo posjedovanje. Novac ima toliko moćan utjecaj na predodžbu vrijednosti da sama potrošnja uvijek smanjuje vrijednost: kad je roba kupljena, gubi svoju vrijednost, osobito kad ljudi počinju preferirati apstraktne vrijednosti nad subjektivnima. Nadalje, kupivši ih, ti gubiš novac i tvoj ukupni posjed simboličke vrijednosti se smanjuje – odatle dolazi izjedajući osjećaj krivnje koji prati trošenje novca.
Kao dodatak otuđenju, razmjena stvara nadmoć: ako netko prikupi više kvantitativne vrijednosti, pridobio je pravo na veći dio zajedničkih resursa. Sustavi razmjene i valute, kao i mreža trampe u Argentini ili sustav kupona za kupovanje dobara u dijelovima anarhističke Španjolske, oslanjaju se na običaje i društvene sporazume kako bi spriječili ponovni nastanak kapitalizma. Naprimjer, ekonomije darivanja mogle bi funkcionirati na lokalnoj razini, s razmjenom isključivo u regionalnom trgovanju. Ljudi bi mogli namjerno uspostaviti radna okruženja koja potiču osobni razvoj, kreativnost, zabavu i samoorganizaciju, dok bi se decentralizirane federacije takvih radnih mjesta mogle međusobno nagrađivati kuponima za dobra koja proizvode tako da svaka osoba ima pristup bogatstvu koje svi stvaraju.
Hvale vrijedan je izazov u potpunosti ukloniti razmjenu i valutu. U besplatnim trgovinama ili Freecycleu simboličko jamstvo koje pružaju razmjena ili trampa nije potrebno. Uvjerenje da će svi doprinijeti zajedničkom obilju izvire iz kulture samih prostora. Kao sudionik izražavaš želju za davanjem i primanjem, a tvoja uključenost u društveni prostor povećava se provođenjem objeaktivnosti. U takvom kontekstu davanje godi jednako kao i primanje.
Svijet je dovoljno izdašan da zadovolji potrebe sviju. Oskudica je opasna iluzija koja funkcionira kao samoispunjavajuće proročanstvo. Jednom kad ljudi prestanu davati i krenu nagomilavati, kolektivno bogatstvo se smanjuje. Ako nadvladamo strah od oskudice, sama oskudica nestaje. Zajednički resursi bit će dovoljni ako svi dijele i doprinose, ili čak samo većina ljudi. Ljudi vole biti aktivni, stvarati i poboljšavati stvari. Ako imaju pristup zajedničkim resursima i pošteđeni su bijede plaćenog ropstva, stvorit će mnogo stvari koje su im potrebne i koje im pružaju ugodu, kao i infrastrukturu potrebnu za izradu i distribuciju tih stvari.
Nastaviće se
