Piše: Peter Gelderloos
Životna sredina
Nijedna filozofija ili pokret za oslobođenje ne mogu ignorirati povezanost između ljudskog iskorištavanja okoliša i našeg međusobnog iskorištavanja, niti ignorirati suicidalno usmjerenje industrijskog društva. Slobodno društvo mora sa svojom bioregijom stvoriti odnose poštovanja i održivosti, uvažavajući ovisnost ljudi o zdravlju čitave planete.
Što će nekoga spriječiti da uništava životnu sredinu?
Neki se ljudi protive kapitalizmu zbog zaštite okoliša, ali misle da je neka vrsta države nužna kako bi se spriječio ekocid. Međutim, sama država je oruđe za eksploataciju prirode. Socijalističke države poput Sovjetskog Saveza i Narodne Republike Kine jedni su od najekocidnijih režima koje je moguće zamisliti. To što ta dva društva nikad nisu izbjegla dinamici kapitalizma, karakteristika je državne strukture – uvjetuje hijerarhijske, eksploatirajuće ekonomske odnose kontrole i zapovijedanja, a jednom kad kreneš igrati tu igru, ništa nije bolje od kapitalizma. Doduše, država pruža mogućnost prisilnog mijenjanja ljudskog ponašanja na masovnoj razini i ta moć privlači neke ekologe. Nekoliko država u svjetskoj povijesti uistinu jest provelo mjere zaštite, kad je spašavanje okoliša odgovaralo njihovim strateškim interesima. Jedna od najistaknutijih je Japan koji je zaustavio i poništio krčenje šuma u arhipelagu u vrijeme Meiji razdoblja, ali u ovom i drugim slučajevima, zaštita okoliša koju provodi država popraćena je porastom eksploatacije u tuđini. Japansko društvo troši povećane količine uvezenog drva, podržava krčenje šuma u drugim zemljama i pruža poticaj za razvoj imperijalističke vojske za osiguravanje ovih važnih resursa. Ovo je dovelo ne samo do pustošenja okoliša, nego i do rata i genocida. I u Zapadnoj Europi je državna zaštita okoliša ostvarena uz trošak povećane kolonijalne eksploatacije koja je također rezultirala genocidom.
U manjim društvima postojanje elite obično pojačava eksploataciju okoliša. Poznato urušavanje društva na Uskršnjem otoku uvelike je uzrokovala elita koja je prisiljavala društvo da postavlja kipove njima u čast. Ovaj kompleks izgradnje kipova ogolio je otok, jer je bio potreban velik broj trupaca za njihovo podržavanje i transportaciju, a poljoprivredna zemlja za prehranu radnika omogućena je uz dodatni gubitak šuma. Bez šuma tlo je naglo postalo neplodno, a bez hrane je propala i ljudska populacija. Međutim, nisu jednostavno izgladnjeli ili smanjili stopu nataliteta – elitni klanovi međusobno su zaratili, rušeći kipove protivnika i provodeći pljačke koje su kulminirale kanibalstvom, dok gotovo čitavo društvo nije izumrlo.
Decentralizirano, komunitarno društvo sa zajedničkim vrijednostima zaštite okoliša najbolje je opremljeno za sprječavanje njegova uništenja. U ekonomijama koje iznad trgovine i proizvodnje vrednuju lokalnu samoodrživost, zajednice se moraju nositi s posljedicama koje njihovo ponašanje ima na okoliš. Ne mogu drugima platiti da odvoze njihovo smeće ili da se izgladnjuju kako bi oni bili u izobilju.
Lokalna kontrola resursa također destimulira prenapučenost. Studije pokazuju da će članovi društva, ako mogu izravno vidjeti kako prevelik broj djece svima smanjuje resurse, veličinu svoje obitelji prilagoditi okvirima održivosti. Međutim, kad se ta lokalna društva uključe u globaliziranu ekonomiju u kojoj se većina resursa i otpada uvozi i izvozi, a oskudica proizlazi iz naizgled arbitrarnih nestabilnosti cijena, a ne iscrpljenja lokalnih resursa, broj stanovnika neodrživo raste, iako su im dostupni učinkovitiji oblici kontracepcije. U Seeing like a State (Gledati kao država), James Scott objašnjava kako vlade prisilno uvode “čitljivost ponašanja” — uniformnost koja omogućuje razumijevanje “odozgo”, kako bi kontrolirale i pratile svoje podanike. To rezultira time da takva društva gube lokalno znanje potrebno za razumijevanje problema i situacija.
Kapitalizam, kršćanstvo i zapadnjačka znanost po pitanju prirode dijele izvjesnu mitologiju koja ohrabruje eksploataciju i bezobzirnost, držeći da je prirodni svijet mrtav, mehanički i da postoji za zadovoljavanje ljudi. Ova megalomanija koja se kamuflira kao Razum ili Sveta Istina pokazala se suicidalnom. Umjesto toga trebamo kulturu koja poštuje prirodni svijet kao živu, svepovezanu cjelinu i razumije naš položaj unutar nje. Bruce Stewart, maorski pisac i aktivist, rekao je u intervjuu, pokazujući na lozu u cvatu koju je posadio kraj svoje kuće:
Ova loza više nema ime. Naše maorsko ime je izgubljeno, morat ćemo naći drugo. Samo je jedna ovakva biljka ostala na svijetu, na otoku prepunom koza. Mogla bi nestati bilo kad, pa sam nabavio sjeme i ovdje ga posadio. Loza je narasla i premda joj obično treba dvadeset godina da procvate, ova cvjeta nakon sedam.
…Ako želimo preživjeti, svatko od nas mora postati kaitiaki, što je meni najvažniji dio moje maorske kulture. Moramo postati čuvari, staratelji, skrbnici. U starim vremenima svaka bi whanau, ili obitelj, brinula o određenom dijelu zemlje. Jedna obitelj pazila bi na rijeku od određenog kamena do sljedećeg zavoja. I bili su kaitiakiji ptica i riba i biljaka. Znali su kad je vrijeme da ih odvedu jesti, a kada nije. Kad je ptice trebalo zaštititi, ljudi su na njih stavili rahui, što je označavalo da su ptice privremeno svete. Neke ptice su trajno bile tapu, što je označavalo da su trajno zaštićene. Ta zaštita je bila toliko jaka da bi ljudi umirali ukoliko je prekrše. Toliko je jednostavno. Nadgledanje nije bilo potrebno. U svojoj gorljivosti da odbarbare moje pretke, kršćanski misionari ubili su koncept tapua zajedno s mnogim drugima.
Tikopia, pacifički otok koji nastanjuju Polinežani, dobar je primjer decentraliziranog, anarhijskog društva koje se uspješno nosilo s po život opasnim problemima okoliša. Otok ima samo 4,6 km² i podržava 1.200 stanovnika – tj. tristotinjak stanovnika po kvadratnom kilometru obradive zemlje. Zajednica je tri tisuće godina bila održiva. Otok je prekriven voćnjacima koji oponašaju prirodne kišne šume. Na prvi pogled većina je prekrivena šumom, iako su prave kišne šume ostale samo na nekoliko strmih dijelova. Tikopia je dovoljno mala da se svi njeni stanovnici mogu upoznati s čitavim ekosistemom. Izolirana je, pa dugo nisu mogli uvoziti resurse ili izvoziti proizvode svog životnog stila. Svaki od četiri klana ima poglavicu, iako ove poglavice nemaju moć prisile i imaju ceremonijalnu ulogu čuvara tradicije. Tikopia je među najmanje društveno stratificiranim polinezijskim otocima; naprimjer, poglavice i dalje moraju raditi i proizvoditi vlastitu hranu. Kontrola populacije univerzalna je vrijednost i roditelji smatraju da je nemoralno imati više od određenog broja djece. U jednom istaknutom primjeru moći koju imaju ove zajedničke vrijednosti, oko 1600. godine otočani su zajedno odlučili prestati uzgajati svinje. Zaklali su sve svinje na otoku, iako je svinjsko meso bilo visoko vrednovan izvor hrane, jer je uzgoj svinja bio najveća prijetnja okolišu. To možda ne bi bilo moguće u stratificiranijem, hijerarhijskom društvu, jer bi elita vjerojatno prisilila siromašnije ljude da snose posljedice njihovog životnog stila, umjesto da se odreknu cijenjenih luksuznih proizvoda.
Prije kolonizacije i pogubnog pojavljivanja misionara, metode kontrole populacije na Tikopiji obuhvaćale su prirodnu kontracepciju, pobačaj i apstinenciju za mlađe ljude – iako je ovo bio solidarni celibat koji se ticao zabrane reprodukcije, a ne seksa. Tikopi su osim toga koristili druge oblike kontrole populacije, poput infanticida, koje bi mnogi ljudi u drugim društvima smatrali nedopustivima, ali i dalje su nam vrijedan primjer, jer uz učinkovitost moderne kontracepcije i tehnika pobačaja, nisu potrebne druge metode za decentralizirani pristup kontroli populacije. Najvažnije obilježje primjera Tikopije je njihov etos: njihova spoznaja da žive na otoku s ograničenim resursima, gdje bi povećanje populacije bilo jednako samoubojstvu. Druga polinezijska otočna društva ignorirala su tu činjenicu i kasnije izumrla. Planet Zemlja je u tom smislu također otok, pa moramo razviti i globalnu osviještenost i lokalizirana gospodarstva, kako bismo mogli izbjeći premašivanje kapaciteta otoka i ostati svjesni drugih živih bića s kojima ga dijelimo.
Danas većina svijeta nije organizirana u zajednice koje su osjetljive na ograničenja lokalne sredine, ali takve zajednice mogle bi se ponovno uspostaviti. Raste pokret ekološki održivih zajednica, ili ekosela, koja su organizirana po horizontalnim, nehijerarhijskim principima, sa skupinama od desetak do nekoliko stotina ljudi koji se okupljaju kako bi stvorili organske, održive, anarhijske zajednice. Ova sela izgrađena su tako da maksimiziraju iskoristivost resursa i ekološki su održiva, a njeguju i osjetljivost za lokalnu sredinu na kulturalnoj i duhovnoj razini. Takva ekosela predvodnici su razvoja održive tehnologije. Svaka alternativna zajednica može degenerirati u yuppie[70] eskapizam, pa i ekosela, ali većina ih teži razvijanju i širenju inovacija koje se tiču šireg društva i ne zatvaraju se u sebe. Kako bi pospješili širenje ekosela i prilagodili ih svim područjima svijeta te potpomogli koordinaciju između postojećih ekosela, četiri stotine delegata iz četrdeset zemalja sastalo se 1995. godine u Findhornu u Škotskoj i pokrenulo Global Ecovillage Network (Globalnu mrežu ekosela).
Svako ekoselo je različito, ali nekoliko primjera može oslikati njihovu različitost. Farma, u ruralnom Tennesseeju, ima tristo i pedeset stanovnika. Osnovana 1971., ima malčirane vrtove, solarne tuševe, održivi uzgoj shiitake gljiva, kuće od bala slame i centar za edukaciju ljudi iz čitavog svijeta za izgradnju vlastitih ekosela. Old Bassaisa (Stara Bassaisa) u Egiptu ima nekoliko stotina stanovnika i postoji tisućama godina. Stanovnici su usavršili ekološki i održivi dizajn sela prema tradicionalnim metodama. Old Bassaisa sada ima centar za Studije budućnosti gdje razvijaju novu održivu tehnologiju, poput uređaja za proizvodnju metana koji iz kravljeg izmeta izdvaja plinove, pa ne moraju koristiti drvo za ogrjev. Otpatke koriste kao gnojivo na poljima. Ecotop, blizu Düsseldorfa u Njemačkoj, čitavo je predgrađe sa stotinama stanovnika koji žive u nekoliko četverokatnih zgrada i nekoliko izdvojenih domova. Arhitektura potiče osjećaj zajedništva i slobode, s brojnim zajedničkim i privatnim prostorima. Između zgrada, u svojevrsnom središtu sela, višenamjenski je prostor koji služi kao dvorište/igralište/pješačka zona, kao i zajednički vrtovi te mnoštvo biljaka i stabala. Zgrade, koje su potpuno moderne, urbane estetike, izrađene su od prirodnih materijala i dizajnirane s pasivnim grijanjem i hlađenjem te biološkom obradom otpadnih voda na licu mjesta.
Earthhaven, s otprilike šezdeset stanovnika, osnovali su 1995. u Sjevernoj Karolini permakulturni dizajneri. Sastoji se od nekoliko skupina susjedstava smještenih u strmom gorju Appalachi. Većina zemlje prekrivena je šumom, ali stanovnici su nedavno donijeli tešku odluku da raščiste dio šume za vrtove kako bi se približili samoodrživosti po pitanju hrane, umjesto da povećavaju troškove svog načina života kupujući hranu drugdje. Dugo su pričali o tome, duhovno se pripremili te pokušali s poštovanjem raščistiti zemlju. Ovakav stav koji bi kapitalistička ideologija prozvala sentimentalnim i neučinkovitim, upravo je ono što bi moglo spriječiti uništenje okoliša u anarhističkom društvu.
Potrebna je i vatrenost i spremnost na direktnu akciju za obranu okoliša. Na tjesnacu Tehuantepec, u Oaxaci u Mexicu, anarhističko i antiautoritarno urođeničko stanovništvo pokazalo je upravo te osobine u obrani zemlje od niza prijetnji. Organizacije poput Union of Indigenous Communities of the Northern Zone of the Isthmus (Savez urođeničkih zajednica sjevernog područja tjesnaca), UCIZONI, koja obuhvaća stotinu zajednica u Oaxaci i Veracruzu, a kasnije i anarhistička/magonistička skupina CIPO-RFM, borile su se protiv po okoliš pogubnih izgradnji vjetroelektrana, uzgajališta morskih račića, plantaža eukaliptusa te oduzimanja zemlje od strane drvne industrije. Smanjili su i ekonomske pritiske za iskorištavanjem okoliša uspostavivši kooperative za kukuruz i kavu te gradeći škole i klinike. Uspostavili su i mreže autonomnih radiostanica kako bi obrazovali ljude o opasnostima za okoliš te informirali okolne zajednice o novim industrijskim projektima koji bi uništili još zemlje. Urođeničke zajednice su 2001. godine prekinule izgradnju autoceste koja je bila dio Plana Puebla Panama (neoliberalnog megaprojekta koji je trebao povezati Sjevernu i Južnu Ameriku s transportnom infrastrukturom dizajniranom da poveća protok dobara). Tijekom pobune Zapatista 1994. godine zatvorili su transportne linije kako bi usporili kretanje vojske, te su blokirali autoceste i zatvorili vladine urede u znak podrške ustanku diljem Oaxace 2006. godine.
Ministarstvo prometa Minnesote je 1998. godine željelo preusmjeriti autocestu kroz park u Minneapolisu uz tok rijeka Minnesote i Mississippija. Predloženo preusmjerenje uništilo bi područje sa starim drvećem, dragocjenim hrastovim savanskim ekosistemom, prastarim izvorom vode i svetim mjestima Indijanaca — bitnim divljim prostorom u središtu grada koji je služio i kao utočište mnogim susjedima. Indijanski aktivisti unutar Pokreta američkih Indijanaca i Mendota Mdewakanton Dakota zajednica okupili su se kako bi surađivali s bjelačkim stanovništvom, ekolozima iz organizacije Earth First! (Prvo zemlja!) i anarhistima iz čitave zemlje u spriječavanju izgradnje autoceste. To je rezultiralo Slobodnom državom Minnehaha, autonomnom zonom koja je postala prva i najdulja gradska anticestovna okupacija u povijesti SAD-a. Stotine ljudi zauzelo je zemlju na godinu i pol kako bi spriječili Ministarstvo prometa u sječi drveća i gradnji autoceste, a dodatne tisuće podupirale su i posjećivale Slobodnu državu. Okupacija je osnažila bezbrojne sudionike, ponovno povezala mnoge pripadnike plemena Dakota s njihovim nasljedstvom, pridobila potporu brojnih susjeda, stvorila jednogodišnju autonomnu zonu i samoorganiziranu zajednicu te značajno odgodila uništenje područja — kupujući vrijeme tijekom kojeg su mnogi bili u mogućnosti otkriti i uživati u prostoru na intiman i duhovan način.
Država je morala pribjeći brojnim represivnim mjerama kako bi suzbila okupaciju. Ljudi su podvrgnuti uznemiravanju, nadzoru i infiltraciji. Vojska policajaca u više je navrata upadala u kamp i uništavala ga; ljudi su mučeni, hospitalizirani i gotovo ubijeni, a preko stotinu ih je uhićeno. Država je na kraju srušila stabla i izgradila autocestu, ali prosvjednici su uspjeli sačuvati izvor Coldwater, koji je sveto mjesto tamošnjih Indijanaca i važan dio lokalnog riječnog područja. Indijanci su proglasili važnu moralnu pobjedu.
Stanovnici Minneapolisa u početku su podržavali ovaj destruktivni projekt zbog navodnih prometnih beneficija, ali otpor za očuvanje parka ih je pridobio, pa su se u konačnici protivili autocesti. Da je odluka bila na njima, autocesta se ne bi izgradila. Slobodna država stvorila je i njegovala koalicije i saveze zajednica koji traju do danas, oblikujući nove generacije radikalnih zajednica i inspirirajući slična nastojanja diljem svijeta.
Blizu Edinburgha u Škotskoj ekoanarhisti su imali još više uspjeha u spašavanju šume. Bilston Glen, anticestovni kamp, u vrijeme pisanja postoji preko sedam godina, privlačeći stotine ljudi na sudjelovanje i zaustavljajući izgradnju zaobilaznice koju žele veliki biotehnološki objekti s tog područja. Kako bi ljudima omogućili da tamo trajno žive s malim utjecajem na šumu i kako bi policiji otežali evikciju, aktivisti su izgradili kuće na stablima, u kojima ljudi žive tijekom čitave godine. Selo je svakako niskotehnološko, ali ima mali ekološki otisak, a neke od kuća su vidno napravljene s ljubavlju, dovoljno udobne da bi se smatrale stalnim domovima. Otprilike desetak stanovnika brine i o šumi, uklanjajući invazivne i potičući razvoj autohtonih vrsta. Selo na stablima Bilston Glen samo je jedno od dugog niza anticestovnih okupacija i ekoloških direktnih akcija u Ujedinjenom Kraljevstvu koje stvaraju kolektivne pritiske zbog kojih država dvaput promisli o izgradnji novih cesta ili izbacivanju prosvjednika. Selo također prelazi granicu jednostavnog protivljenja politici vlade i stvaranja novih odnosa s okolišem: tijekom njegove obrane, desecima ljudi je šuma postala dom, a stotine drugih su sami osjetili važnost povezivanja s prirodom uz poštivanje i obranu iste od zapadne civilizacije.
Naszaviće se
