Piše: Peter Gelderloos
O inspiraciji
Pluralizam i sloboda nisu kompatibilni s ortodoksnim ideologijama. Povijesni primjeri anarhije ne moraju biti eksplicitno anarhistički. Većina društava i organizacija koje su bile bez vlasti nisu se zvale “anarhističkima”; taj termin nastao je u Europi u 19. stoljeću, a anarhizam kao samosvjestan društveni pokret nije ni približno univerzalan kao želja za slobodom.
Bilo bi drsko dodjeljivati etiketu “anarhista” ljudima koji je nisu sami izabrali; umjesto toga možemo koristiti širok spektar termina kako bismo opisali primjere anarhije u praksi. “Anarhija” je društveno stanje bez vlasti i prisilnih hijerarhija, koje povezuju samoorganizirani horizontalni odnosi; “anarhisti” su ljudi koji se solidariziraju s društvenim pokretom ili filozofijom anarhizma. Antiautoritarci su ljudi koji izričito žele živjeti u društvu bez prisilnih hijerarhija, ali koji se, barem koliko je poznato, ne identificiraju kao anarhisti — bilo zato što im termin nije bio poznat ili zato što anarhistički pokret ne smatraju bitnim. Anarhistički pokret je kao takav ipak nastao u Europi i baštini pogled na svijet u skladu sa svojim izvorištem; postoje i mnoge druge borbe protiv vlasti koje izviru iz drugačijih svjetonazora i nemaju potrebe nazivati se anarhističkima. Društvo koje egzistira bez države, ali ne identificira se kao anarhističko, naziva se “nedržavnim”; ako to društvo nije slučajno nedržavno, već svjesno radi na sprječavanju razvijanja hijerarhija i identificira se sa svojim egalitarnim karakteristikama, može se opisati kao “anarhističko”.
Primjeri u ovoj knjizi izabrani su iz širokog vremenskog i prostornog okvira — sveukupno devedeset njih. Trideset ih je eksplicitno anarhističkih; ostali su nedržavni, autonomni ili svjesno antiautoritarni. Više od polovine primjera je iz suvremenog zapadnjačkog društva, trećina su iz nedržavnih društava te pružaju pogled na opseg ljudskih mogućnosti izvan zapadne civilizacije, a preostalih nekoliko su klasični povijesni primjeri. Neki od njih, poput Španjolskog građanskog rata, spomenuti su više puta jer su dobro dokumentirani i pružaju bogatstvo informacija. Zbog brojnosti primjera nije moguće svaki od njih istražiti u detalje. Idealno bi bilo da čitateljica sama bude inspirirana na istraživanje tih pitanja, izvlačeći daljnje praktične lekcije iz pokušaja onih prije nje.
Kroz ovu knjigu postat će jasno da anarhija postoji u sukobu s državom i kapitalizmom. Mnogi ovdje navedeni primjeri u konačnici su ugušeni od strane policije ili pobjedničke vojske, te je velikim dijelom upravo sistematska represija alternativa razlog što nije bilo više anarhije u praksi. Ova krvava povijest implicira da, kako bi bila temeljita i uspješna, anarhistička revolucija mora biti globalna. Kapitalizam je globalni sustav koji se neprekidno proširuje i kolonizira svako autonomno društvo s kojim se susretne. Dugoročno, niti jedna zajednica ili zemlja ne mogu ostati anarhističke dok je ostatak svijeta kapitalistički. Antikapitalistička revolucija mora uništiti kapitalizam u potpunosti ili sama biti uništena. To ne znači da anarhizam mora biti jedinstven globalni sustav. Mnogi različiti oblici anarhističkih društava mogu koegzistirati, a oni pak mogu koegzistirati s društvima koja nisu anarhistička, sve dok nisu konfrontacijski autoritarna ili opresivna. Sljedeće stranice pokazat će širok raspon oblika koje anarhizam i autonomija mogu poprimiti.
Primjeri u ovoj knjizi pokazuju kako anarhija funkcionira u određenom vremenskom periodu ili uspijeva na specifičan način. Sve dok se kapitalizam ne ukine, svi takvi primjeri nužno su parcijalni. Poučni su u svojim slabostima jednako kao i u snazi. Osim pružanja primjera ljudi koji stvaraju vlastite zajednice i zadovoljavaju potrebe bez šefova, potiču pitanje što je pošlo krivo i na koji način bismo sljedeći put mogli bolje.
U tu svrhu, evo nekoliko stalnih tema na koje bi se bilo korisno osvrnuti tijekom čitanja ove knjige:
Izolacija: Mnogi anarhistički projekti dobro funkcioniraju, ali utječu na živote malenog broja ljudi. Što je uzrok toj izolaciji? Što joj doprinosi, a što je može smanjiti?
Savezništva: U brojnim primjerima anarhisti i drugi antiautoritarci izdani su od strane tobožnjih saveznika koji su sabotirali mogućnost oslobođenja kako bi prisvojili moć. Zašto su anarhisti odabrali ta savezništva i što možemo naučiti o tome kakve zajednice stvarati danas?
Represija: Autonomne zajednice i revolucionarne aktivnosti bezbroj su puta zaustavljene od strane policijske represije i vojne invazije. Ljudima se prijeti, uhićuje ih se, muči i ubija, a oni koji prežive, moraju se skrivati ili odustati od borbe; zajednice koje su im pružale podršku povlače se kako bi se zaštitile. Koje akcije, strategije i oblici organizacije najbolje osposobljavaju ljude da prežive represiju? Kako oni izvana mogu osigurati učinkovitu solidarnost?
Suradnja: Neki društveni pokreti ili radikalni projekti odabiru sudjelovati ili prilagoditi se perspektivi sadašnjeg sustava kako bi nadjačali izolaciju, bili pristupačni širemkrugu ljudi ili izbjegli represiju. Koje su prednosti i zamke ovog pristupa? Postoje li drugi načini za nadilaženje izolacije i izbjegavanje represije?
Privremena dobit: Mnogi primjeri iz ove knjige više ne postoje. Naravno, anarhisti ne pokušavaju stvoriti trajne institucije koje počnu postojati radi sebe samih; pojedine organizacije trebale bi se ukinuti kada više nisu korisne. Shvaćajući to, kako možemo dobiti najviše od oaza autonomije dok postoje i kako nas mogu nastaviti obogaćivati nakon što prestanu postojati? Kako se niz privremenih prostora i događaja može povezati u kontinuitet borbe i zajednice?
Osjetljivo pitanje vjerodostojnosti
Kad je god bilo moguće, tražili smo direktnu povratnu informaciju od ljudi koji su osobno sudjelovali u borbama i zajednicama opisanim u ovoj knjizi. U nekim je primjerima to bilo nemoguće zbog nepremostivih prostornih i vremenskih udaljenosti. U tim slučajevima morali smo se oslanjati isključivo na pisana tumačenja uglavnom vanjskih promatrača. Ali tumačenje nikako nije neutralan proces: vanjski promatrači projiciraju vlastite vrijednosti i iskustva na ono što promatraju. Naravno, ono je neizbježna aktivnost u ljudskom diskursu; štoviše, vanjski promatrači mogu doprinjeti novim i korisnim perspektivama.
Međutim, svijet nije tako jednostavan. Kako se europska civilizacija širila i dominirala ostatkom planeta, promatrači koje je slala redovito su bili istraživači, misionari, spisatelji i znanstvenici vladajućeg poretka. Na svjetskoj razini, ova civilizacija je jedina koja ima pravo tumačiti samu sebe i sve druge kulture. Zapadnjački način mišljenja silom je proširen diljem svijeta. Kolonizirana društva uništena su i iskorištavana za ropski rad, ekonomske resurse i ideološki kapital. Nezapadni narodi prikazivani su Zapadu na načine koji potkrepljuju zapadnjački svjetonazor i osjećaj superiornosti te opravdavaju postojeće imperijalne projekte kao nužne za dobro naroda koje se prisilno civilizira.
Kao anarhisti koji se trude ukinuti strukture moći odgovorne za kolonijalizam i mnoge druge nepravde, želimo otvoreno pristupiti drugim kulturama kako bismo od njih mogli učiti, ali ako ne budemo oprezni, lako bismo mogli upasti u uobičajeni eurocentrični obrazac manipulacije i iskorištavanja drugih kultura za naš ideološki kapital. U slučajevima kada nismo mogli stupiti u kontakt ni sa kim iz istraživane kulture kako bi revidirala i kritizirala naše interpretacije, pokušali smo pripovjedača uključiti u priču kako bismo potkopali njegovu ili njezinu objektivnost i nevidljivost te namjerno doveli u pitanje vjerodostojnost vlastitih informacija i predložili fleksibilna i skromna tumačenja. Nismo sigurni kako postići takvu ravnotežu, ali nadamo se naučiti pokušavajući.
Neki urođenički narodi koje smatramo drugovima u borbi protiv vlasti smatraju da bijelci nemaju pravo predstavljati urođeničke kulture, što je osobito opravdano činjenicom da je pet stotina godina euroameričko prikazivanje urođeničkih naroda bilo u svrhu vlastitih interesa, eksploatirajuće i povezano s postojećim procesima genocida i kolonijalizacije. S druge strane, dio našega cilja pri objavljivanju ove knjige bio je prozvati povijesni eurocentrizam anarhističkog pokreta i ohrabriti se na otvorenost prema drugim kulturama. To ne bismo mogli ostvariti prezentirajući samo priče iz naše vlastite nedržavnosti. Autor i većina ljudi koji su radili na uređivanju knjige su bijelci, pa nije začuđujuće da ono što napišemo odražava naše korijene. Zapravo, i samo središnje pitanje ove knjige, je li anarhija moguća, eurocentrično je. Jedino ljudi koji su izbrisali sjećanje na vlastitu nedržavnost mogu se pitati trebaju li državu. Svjesni smo da ne dijele svi ovu povijesnu slijepu točku te da ono što ovdje objavljujemo možda neće biti korisno ljudima drugog podrijekla, ali nadamo se da, pričajući priče o kulturama i borbama drugih društava, možemo pomoći ispraviti eurocentrizam endemičan nekim našim zajednicama i postati bolji saveznici, te biti bolji slušatelji kada nam ljudi drugih kultura odaberu ispričati vlastite priče.
Netko tko je čitao ovaj tekst napomenuo nam je da je uzajamnost temeljna vrijednost urođeničkih svjetonazora. Postavio nam je pitanje: ako anarhisti koji su većinom Europljani/Amerikanci budu učili od urođeničkih i drugih zajednica, kultura i naroda, što će ponuditi zauzvrat? Nadam se da, gdje god je moguće, nudimo solidarnost – širenje borbe i podržavanje drugih ljudi koji se bore protiv vlasti, a ne nazivaju se anarhistima. U konačnici, ukoliko nas određena društva inspiriraju, ne bismo li trebali činiti više kako bismo prepoznali i potpomogli njihove postojeće borbe?
Nastaviće se
