Piše: Peter Gelderloos
- Revolucija
Da bi se ukinulo sve prisilne hijerarhije i stvorilo prostor za uspostavljanje horizontalnog, slobodnog društva, potrebno je nadjačati represivnu moć države, ukinuti sve kapitalističke institucije, patrijarhat i bjelačku superiornost, te stvoriti zajednice organizirane bez vlasti.
Kako bi horizontalno organizirani ljudi mogli pobijediti državu?
Ukoliko anarhisti vjeruju u dobrovoljno djelovanje i decentraliziranu organizaciju, kako bi ikada mogli biti dovoljno jaki da svrgnu vlast koja ima profesionalnu vojsku? Zapravo su snažni anarhistički i antiautoritarni pokreti u više revolucija uspješno porazili vojsku i vlast. To se često događa u razdobljima ekonomske krize kada državi nedostaje vitalnih resursa, ili pak političke krize u kojoj država izgubi iluziju svoje legitimnosti.
Sovjetska revolucija 1917. godine nije počela kao autoritarni teror koji je postala kad su je preuzeli Lenjin i Trocki. Bila je to višestruka pobuna protiv cara i kapitalizma, koja je obuhvaćala raznolike aktere, od socijalista revolucionara, republikanaca, sindikalista, anarhista do boljševika. Sovjeti su bili spontano nastala nestranačka vijeća koja su se organizirala prema antiautoritarnim principima. Boljševici su zadobili kontrolu i u konačnici potisnuli revoluciju igrajući političku igru koja je uključivala kooptaciju i sabotažu sovjeta, preuzimanje vojske, manipuliranje te izdaju saveznika i pregovore s imperijalističkim silama. Boljševici su se vješto postavili kao nova vlast, a njihovi saveznici pogriješili su vjerujući njihovoj revolucionarnoj retorici.
Jedna od prvih aktivnosti boljševičke vlasti bilo je potpisivanje izdajničkog mirovnog sporazuma s njemačkim i austrijskim carstvima. Lenjinisti su imperijalistima, da bi se izvukli iz Prvog svjetskog rata i oslobodili vojsku za unutarnje djelovanje, ustupili osvojeni novac i strateške resurse te Ukrajinu — a da nisu pitali Ukrajince. Seljaci u sjevernoj Ukrajini organizirali su ustanak i tamo je anarhizam tijekom Sovjetske revolucije bio najsnažniji. Pobunjenici su se nazivali Revolucionarnom ustaničkom armijom. Obično ih se zvalo mahnovistima, po Nestoru Mahnou, najutjecajnijem vojnom strategu i vještom anarhističkom organizatoru. Mahno je pušten iz zatvora nakon Februarske revolucije 1917. godine i vratio se u svoj rodni grad kako bi organizirao anarhističku miliciju za borbu protiv njemačkih i austrijskih okupatora.
Kako je pobunjenička anarhistička vojska rasla, razvila je formalniju strukturu kako bi omogućila stratešku koordinaciju na više frontova, ali ostala je dobrovoljna i utemeljena na podršci seljaka. Glavna pitanja o djelovanju i strategiji odlučivana su na općim skupštinama seljaka i radnika. Potpomognuti, a ne sputani, svojom fleksibilnom, participatornom strukturom i snažnom potporom seljaka, oslobodili su područje veliko otprilike 500 puta 800 kilometara koje je nastanjivalo 7 milijuna ljudi, smješteno oko grada Guljaj Polja. Povremeno su i gradovi u okolici anarhističke zone — Aleksandrovsk i Ekaterinoslav (danas nazvani Zaporožje i Dnjipropetrovsk), kao i Melitopolj, Mariupolj te Berdjansk, oslobađani od državne kontrole, iako im se tijekom rata više puta mijenjao status. Samoorganizacija među anarhistima u tim burnim godinama sustavnije je razvijana u ruralnim područjima. U Guljaj Polju anarhisti su organizirali tri srednje škole, a novac uzet iz banaka davali su siročadi. Među seljacima u tom kraju povećala se stopa pismenosti.
Osim borbe s Nijemcima i Austrijancima, anarhisti su porazili i nacionaliste koji su novu, neovisnu zemlju pokušali staviti pod ukrajinsku vlast. Nastavili su držati sjevernu frontu protiv Bijele armije — aristokratske, prokapitalističke vojske koju su financirali i naoružali Francuzi i Amerikanci — dok su im njihovi navodni saveznici, boljševici, uskratili oružje i streljivo te počeli uklanjati anarhiste kako bi zaustavili širenje anarhizma s mahnovističkog teritorija. Bijela armija na kraju je probila oslabljeni sjeverni front i ponovno osvojila Guljaj Polje. Mahno je pobjegao na zapad, velik dio Bijele armije se povukao, a njezin ostatak potukao je Crvenu armiju i napredovao prema Moskvi. U bitci kod Perehonivke, u zapadnoj Ukrajini, anarhisti su uništili Bijelu armiju koja ih je slijedila. Iako je Bijele armije bilo više i imali su više oružja, uspješno su izveli seriju sjajnih manevara koje je osmislio Mahno, i to bez vojnog obrazovanja i ekspertize. Anarhistička vojska dobrovoljaca pojurila je natrag do Guljaj Polja, oslobađajući od Bijele armije nenastanjena područja i nekoliko većih gradova. Nagli preokret prekinuo je opskrbu Bijeloj armiji koja je došla gotovo do Moskve, zbog čega su se morali povući, i to je spasilo Rusku revoluciju.
Još godinu dana anarhističko društvo ponovno je bujalo u i oko Guljaj Polja, unatoč Lenjinovim i Trockijevim naporima da uguše anarhiste kao što su to činili diljem Rusije i ostatka Ukrajine. Kada je još jedan napad Bijelih pod vodstvom generala Wrangela zaprijetio revoluciji, mahnovisti su ponovno pristali pridružiti se komunistima protiv imperijalista, unatoč ranijoj izdaji. Anarhisti su pristali na samoubilačku misiju na neprijatelja na tjesnacu Perekop kod Krimskog poluotoka; uspjeli su i zauzeli strateški grad Simferopolj, što je ponovno odigralo ključnu ulogu u poražavanju Bijelih. Nakon pobjede boljševici su okružili i poubijali većinu anarhista te zauzeli Guljaj Polje i smaknuli mnoge utjecajne anarhističke organizatore i borce. Mahno i nekolicina drugih pobjegli su i mjesecima zbunjivali ogromnu Crvenu armiju učinkovitom gerilskom borbom, uzrokujući čak i nekoliko velikih valova dezerterstva, ali preživjeli su u konačnici ipak odlučili pobjeći na Zapad. Neki ukrajinski seljaci zadržali su anarhističke vrijednosti i, kao dio otpora protiv nacista i staljinista tijekom Drugog svjetskog rata, podigli su anarhističku zastavu. Čak je i danas crveno-crna zastava simbol ukrajinske neovisnosti, iako je malo ljudi upoznato s njezinim porijeklom.
Mahnovisti južne Ukrajine zadržali su svoja anarhistička uvjerenja pod iznimno teškim uvjetima: uz neprekidni rat, izdaju i represiju od strane navodnih saveznika, smrtonosne pritiske zbog kojih su se morali braniti organiziranim nasiljem. U ovim okolnostima nastavili su se boriti za slobodu, čak i kad im to nije bilo u vojnom interesu. U više navrata sprječavali su proganjanje židovskih zajednica, dok su ukrajinski nacionalisti i boljševici potpirivali vatru antisemitizma kako bi imali žrtveno janje za probleme koje su sami pogoršavali. Mahno je osobno ubio susjednog vojnog zapovjednika i potencijalnog saveznika kada je saznao da je naredio progone, čak i kad su mu očajnički trebali saveznici.
Tijekom listopada i studenog [1919.] Mahno je na nekoliko tjedana zauzeo Ekaterinoslav i Aleksandrovsk i tako dobio prvu priliku da anarhističke ideje primijeni u gradu. Mahnov prvi čin nakon ulaska u veliki grad (nakon otvaranja zatvora) bilo je uklanjanje svakog dojma da je došao uvesti novi oblik političke vladavine. Postavljene su obavijesti kojima se građane informiralo da svoje živote mogu organizirati kako smatraju da bi trebalo, da im Ustanička vojska neće “naređivati ili nalagati da išta rade”. Proglašena je sloboda govora, tiska i okupljanja te se u Ekaterinoslavu preko noći pojavilo pola tuceta novina, koje su predstavljale širok spektar političkih svjetonazora. Iako je ohrabrivao slobodu izražavanja, Mahno ipak nije odobravao političke organizacije koje su se htjele nametnuti ljudima. Stoga je raspustio boljševičke “revolucionarne komitete” (revkome) u Ekaterinoslavu i Aleksandrovskom, upućujući njihove članove da se “prihvate poštena posla”.
Mahnovisti su se držali obrane regije, ostavljajući socioekonomsku organizaciju pojedinim gradovima, a sami su stavljali naglasak na direktnu demokraciju. Časnici su birani iz svake podskupine boraca, a ona ih je mogla i opozvati; nije im se salutiralo, nisu dobivali materijalne privilegije i nisu mogli bitke voditi iz pozadine kako bi izbjegli rizike.
S druge strane, časnici Crvene armije imenovani su s vrha i dobivali su privilegije i više plaće po skali Carske armije. Boljševici su zapravo preuzeli strukturu i osoblje Carske armije nakon Oktobarske revolucije. Zadržali su većinu časnika, ali preustrojili su ih u “narodnu vojsku”, dodajući političke časnike odgovorne za identifikaciju “kontrarevolucionara” koje treba ukloniti. Usvojili su i imperijalističku praksu razmještanjem vojnika diljem kontinenta daleko od njihovih domova, u područja u kojima ne poznaju jezik, pa će vjerojatnije poštivati naredbe za potlačivanje lokalnog stanovništva i manje vjerojatno dezertirati.
Kako bi bili sigurni, Revolucionarna ustanička armija provodila je strogu disciplinu, ubijajući osumnjičene špijune i one koji su zlostavljali seljake za vlastitu korist, poput pronevjere i silovanja. Pobunjenici su, kao i svaka druga vojska, zadržali mnoge ovlasti nad civilima. Neki od njih vjerojatno su iskoristili neke od mnogih mogućnosti za zloupotrebu te moći, no njihov odnos sa seljacima bio je jedinstven. Mahnovisti ne bi mogli preživjeti bez potpore naroda, a tijekom dugog gerilskog rata protiv Crvene armije mnogi su im seljaci davali konje, hranu, prenoćište, medicinsku pomoć, te za njih prikupljali informacije. Seljaci su zapravo činili većinu anarhističke vojske.
Raspravlja se i o demokratičnosti mahnovističke organizacije. Neki povjesničari tvrde da je Mahno imao čvrstu kontrolu nad “slobodnim sovjetima” — nestranačkim vijećima u kojima su radnici i seljaci donosili odluke i organizirali se. Čak i blagonakloni povjesničari izvještavaju o anegdotama prema kojima je Mahno na sastancima zlostavljao delegate koje je smatrao kontrarevolucionarima, ali treba uzeti u obzir i mnoge situacije u kojima je Mahno odbijao poziciju moći, ili činjenicu da je u pokušaju spašavanja pokreta od boljševičke represije napustio Vojni revolucionarni sovjet, skupštinu koja je donosila vojne odluke za narodne vojske .
Jedna od kritika koju su boljševici imali za mahnoviste bila je da njihov Vojni revolucionarni sovjet, najbliže diktatorskoj organizaciji što su mogli imati, nije imao pravu moć — bio je samo savjetodavna skupina — dok su pojedine radničke skupine i seljačke zajednice zadržale svoju autonomiju. Sovjetski povjesničar Kubanin dao je blagonaklonjeniji opis: “vrhovno tijelo pobunjeničke vojske bio je njihov Vojni revolucionarni sovjet, izabran na općoj skupštini svih pobunjenika. Pokretom nije upravljalo ni zapovjedničko vodstvo niti Mahno; oni su samo izražavali želje mase, djelujući kao njeni ideološki i tehnološki akteri”. Drugi je sovjetski povjesničar, Yefimov, rekao: “Nijednu odluku nikada nije donijela jedna osoba. Sva su se vojna pitanja javno raspravljala”.
Uvelike brojčano i oružano nadjačana, dobrovoljna anarhistička milicija uspješno je porazila vojske Nijemaca, Austrijanaca, ukrajinskih nacionalista i Bijelu armiju. Zaustavila ih je tek profesionalna vojska koju su naoružavale najveće svjetske industrijske sile i istovremena izdaja od strane saveznika. Da su znali ono što mi danas znamo — da autoritarni revolucionari mogu biti jednaki tirani kao i kapitalistička vlast — i da su ruski anarhisti u Moskvi i St. Petersburgu uspjeli spriječiti boljševike u pokušaju preuzimanja Ruske revolucije, sve je moglo završiti drugačije.
Još impresivnija od mahnovističkog primjera je pobjeda nekoliko urođeničkih naroda 1868. godine. U dvogodišnjem ratu tisuće ratnika plemena Lakota i Čejena porazilo je američku vojsku i uništilo više vojnih baza tijekom događaja koji je postao poznat kao Rat Crvenog Oblaka. Lakote su se 1866. godine u Fort Laramiju našli s vladom SAD-a jer su potonji željeli dozvolu za gradnju vojne pruge kroz pokrajinu Powder River kako bi olakšali pritjecanje bjelačkih doseljenika u potrazi za zlatom. Američka vojska već je porazila Arapahe u nastojanju oslobađanja područja za bjelačke doseljenike, ali nisu uspjeli poraziti i Lakote. Tijekom pregovora postalo je jasno da je američka vlada već počela graditi vojne baze diljem tog puta, bez dozvole za samu prugu. Ratni vođa Oglala Lakota, Crveni Oblak, obećao je oduprijeti se svim bjelačkim pokušajima zauzimanja tog područja. U ljeto 1866. američka vojska počela je tamo slati još više vojnika i graditi još baza. Ratnici Lakota, Čejena i Arapaha slijedeći vodstvo Crvenog Oblaka počeli su s gerilskim otporom, tako što su uspješno zatvorili Bozemanov put i napadali vojnike u bazama. Vojska je poslala naredbu za žestoke zimske napade, a kad je 21. prosinca njihov vlak s drvenom građom ponovno napadnut, jedinica od otprilike stotinu američkih vojnika odlučila je krenuti u potjeru. Oglala ratnik Ludi Konj je ovdje poslužio kao mamac koji ih namamio u stupicu. Čitava je jedinica poražena i ubijena od strane 1.000 do 3.000 ratnika koji su čekali u zasjedi, a zapovjednik bjelačke vojske u borbi prsa u prsa dokrajčen je nožem. Mladog vojnog trubača koji se borio samo sa svojom trubom Lakote su pokrili bivoljom kožom kao simbolom časti — čime su urođenički ratnici ukazali na mogućnost dostojanstvenijeg oblika rata, za razliku od bjelačkih ratnika i doseljenika, koji su često iz trudnica vadili fetuse i koristili odrezane genitalije nenaoružanih žrtvi kao vrećice za duhan.
U ljeto 1867. godine američka vojska je novim automatskim puškama u dvjema bitkama uspjela zaustaviti Lakote, ali nisu uspjeli preći u ofanzivu. U konačnici su zatražili mirovne pregovore na koje je Crveni Oblak pristao jedino ukoliko se napuste nove vojne baze. Američka vlada je pristala i u mirovnim pregovorima prihvatili su prava Lakota na Black Hills i pokrajinu Powder River, veliko područje koje danas čine Sjeverna i Južna Dakota, te Montana.
Tijekom rata Lakote i Čejeni organizirali su se bez prisile ili vojne stege, no suprotno uobičajenim dihotomijama, relativni nedostatak hijerarhije nije narušio njihovu mogućnost organizacije. Naprotiv, tijekom brutalnog rata zajedno ih je održavao kolektivni, samomotivirani red i različiti oblici organizacije. U zapadnjačkoj vojsci najvažnija jedinica je vojna policija ili časnik koji hoda iza vojnika s napunjenim pištoljem, spreman zapucati ukoliko se itko okrene i počne trčati. Lakote i Čejeni nisu imali potrebu za stegom nametnutom odozgo. Borili su se da obrane svoju zemlju i način života, u skupinama povezanima rodbinskim vezama i afinitetom.
Neke borbene skupine organizirane su pomoću zapovjednog lanca, dok su druge djelovale u kolektivnijem duhu, ali sve su se dobrovoljno oslanjale na pojedince s najboljim organizacijskim sposobnostima, duhovnom snagom i iskustvom u borbi. Ovi ratni zapovjednici nisu nadzirali one koji su ih slijedili, nego su ih inspirirali. Kad je moral bio nizak ili je bitka izgledala beznadno, skupine ratnika često su odlazile kući, što su i smjele. Ukoliko je vođa proglasio rat, on je morao ići, ali nitko drugi nije, pa je vođa koji nikoga nije mogao uvjeriti da ga slijedi u rat bio izložen sramotnom i čak samoubilačkom pothvatu. S druge strane, političari i generali u zapadnom društvu često započinju nepopularne ratove, a oni nikada nisu ti koji zbog toga trpe posljedice.
Ratnička udruženja imala su važnu ulogu u urođeničkoj ratnoj organizaciji, ali važna su bila i ženska udruženja. Imala su ulogu sličnu onoj intendanta u zapadnjačkim vojskama, snabdijevajući ih hranom i materijalima, s time da su intendanti obične karike koje slušaju naredbe, dok bi žene Lakota i Čejena odbile surađivati ukoliko se nisu slagale s razlozima za rat. Kako je jedan od Napoleonovih najvećih doprinosa europskom ratovanju bilo opažanje da “sve vojske marširaju na pun želudac”, postaje očito da su žene Lakota i Čejena imale više moći nego što to prikazuje povijest pisana od strane muškaraca i bijelaca. Osim toga, žene koje su to željele, mogle su se boriti zajedno s muškarcima.
Iako su bili nevjerojatno brojčano nadjačani od strane američke vojske i bjelačkih doseljeničkih paravojski, urođenici su pobijedili. Nakon Rata Crvenog Oblaka Lakote i Čejeni uživali su u gotovo čitavom desetljeću neovisnosti i mira. Suprotno pacifističkim tvrdnjama o vojnom otporu, pobjednici nisu počeli potlačivati jedni druge stvarajući nekontroliranu spiralu nasilja zato što su se nasiljem borili protiv bjelačkih pridošlica. Osigurali su si nekoliko godina slobode i mira.
Američka vojskaje 1876. godine ponovno upala na područje Lakota pokušavajući ih prisiliti na život u rezervatima, koji su u okviru genocida nad urođeničkim stanovništvom preobražavani u koncentracijske logore. Sudjelovalo je više tisuća vojnika i imali su nekoliko teških poraza, od kojih je najpoznatija bila Bitka kod Greasy Grass Creeka, poznata i kao Bitka na Little Bighornu. Oko tisuću ratnika Lakota i Čejena u samoobrani je desetkovalo konjicu kojom je zapovijedao George A. Custer i ubilo nekoliko stotina vojnika. Custer je ranije upadao na zemlju Lakota kako bi širio glasine o zlatu i potaknuo novi val bjelačkih doseljenika, koji su bili glavna pokretačka sila genocida. Doseljenici su, osim što su bili naoružana paravojska odgovorna za velik dio otimačine i ubojstava, poslužili i kao dostatna izlika za dolazak vojske. Trebalo je te siromašne skromne poljoprivrednike, koji su zauzeli tuđu zemlju, obraniti od “indijanskih pljačkaša”. Američka vlada na kraju pobijedila Lakote, napadima na njihova sela, upadima na njihova lovišta i uspostavljanjem snažne represije nad ljudima u rezervatima. Među posljednjima se predao oglalski ratnik Ludi Konj, koji je bio jedan od najuspješnijih vođa u borbi protiv američke vojske. Nakon što je njegova skupina pristala doći u rezervat, Ludi Konj je uhićen i pogubljen.
Njihov konačni poraz nije znak slabosti horizontalne organizacije Lakota i Čejena, koliko činjenice da ih je, u omjeru jedan naprema tisuću, brojčano nadjačalo bjelačko američko stanovništvo koje ih je željelo iskorijeniti te je među njima raširilo bolesti i ovisnosti, te im uništilo izvor hrane.
Otpor Lakota nikad nije prestao i na kraju bi mogli pobijediti u ovom ratu. U prosincu 2007. godine grupa Lakota ponovno je proglasila svoju neovisnost, obavijestivši vladu SAD-a da razvrgavaju sve ugovore, već prekršene od strane doseljeničke vlasti, te da se odcjepljuju zbog “kolonijalnih aparthejdskih uvjeta”.
Neke od najupornijih borbi protiv države su urođeničke. Dosadašnje urođeničke borbe stvorile su neka od jedinih područja Sjeverne Amerike koja imaju fizičku i kulturalnu autonomiju te su ih uspješno obranili u sukobima s državom. Ove borbe se obično ne nazivaju anarhističkima i zbog toga možda anarhisti imaju još više za naučiti od njih. Ako ne želimo da učenje bude još jedan tržišni odnos, čin stjecanja, ono mora biti praćeno horizontalnim odnosima reciprociteta, odnosno solidarnosti.
Mohawk Indijanci su se dugo borili protiv kolonizacije i 1990. godine izborili su veliku pobjedu protiv doseljeničke države. Na području Kanehsatake, blizu Montreala, bijelci u gradu Oki željeli su proširiti teren za golf na šumsko područje u kojem su indijanci imali groblje, što je uzrokovalo prosvjede urođenika. U proljeće 1990. godine indijanci su se tamo utaborili i blokirali cestu. Quebeška policija ih je 11. srpnja 1990. godine napala suzavcem i automatskim oružjem, ali oni su bili naoružani i spremni. Jedan policajac je pogođen i ubijen, a ostatak ih je pobjegao. Policijske automobile, koji su u panici ostavljeni, iskoristili su za postavljanje novih barikada. Za to vrijeme su mohawški ratnici u Kahnawakeu blokirali most Mercier, zaustavljajući time promet prema Montrealu. Policija je započela opsadu njihovih zajednica, ali došlo je još ratnika, koji su krijumčarili pomoć. Pobunjenici su organizirali prehranu, medicinsku skrb i komunikaciju, a blokada je nastavljena. Bjelačke skupine prosvjedovale su u susjednim gradovima, zahtijevajući da policija silom otvori most i pusti promet. Kasnije u kolovozu napali su grupu Mohawka, i to u prisutnosti policije.
Blokade su 20. kolovoza još bile aktivne, a kanadska vojska preuzela je opsadu od policije. Raspoređeno je ukupno 4.500 vojnika, potpomognutih tenkovima, lakim oklopnim vozilima, helikopterima, vojnim avionima, artiljerijom i ratnim brodovima. Kanadski vojnici su 18. rujna upali na otok Tekakwithu, bacajući suzavac i pucajući. Indijanci su im uzvratili i vojnici su morali biti evakuirani helikopterom. Urođenici su prosvjedovali diljem Kanade u znak solidarnosti s plemenom Mohawk, zauzimali su zgrade, blokirali pruge i autoceste, te radili sabotaže. Nepoznati ljudi spalili su željeznički most u Britanskoj Kolumbiji i Alberti te zaustavili rad pet hidroelektrana u Ontariju. Preostali opkoljeni Mohawci su 26. rujna proglasili pobjedu i predali se, nakon što su spalili svoje oružje. Igralište za golf nikad nije prošireno, a većina uhićenih oslobođena je optužbi. “Oka je pomogla revitalizirati ratnički duh urođenika i našu volju da pružimo otpor”.
Krajem ‘90.-ih Svjetska banka prijetila je neobnavljanjem velikog zajma bolivijskoj vladi, o kojem je ona ovisila, ukoliko ne pristanu privatizirati svu vodu u gradu Cochabambi. Vlada je pristala i potpisala ugovor s konzorcijem predvođenim korporacijama iz Engleske, Italije, Španjolske, SAD-a i Bolivije. Vodni konzorcij je bez poznavanja lokalnih uvjeta smjesta digao cijene, tako da su mnoge obitelji petinu svojeg dohotka morale davati samo za vodu. Povrh toga, ukidali su priključak svakom kućanstvu koje nije plaćalo. U siječnju 2000. godine buknuli su veliki prosvjedi protiv privatizacije vode. Prvenstveno su seljaci urođenici krenuli prema gradovima, udruženi s umirovljenim radnicima, obespravljenim tvorničkim radnicima, uličnim prodavačima, mladim beskućnicima, studentima i anarhistima. Prosvjednici su zauzeli glavni trg i zatvorili glavne ceste. Organizirali su opći štrajk koji je paralizirao grad na četiri dana. Policija i vojska su 4. veljače napale glavni prosvjedni marš, uhitili su dvije stotine prosvjednika, a ozlijeđeno je sedamdeset ljudi i pedeset i jedan policajac.
U travnju su ljudi ponovno zauzeli glavni trg Cochabambe, a kada je vlada počela s uhićenjima organizatora, prosvjedi su se proširili po gradovima La Paz, Oruro i Potosi, kao i u mnogim selima. Većina glavnih autocesta diljem zemlje bila je blokirana. Bolivijski predsjednik je 8. travnja proglasio 90 dana izvanrednog stanja, zabranio je okupljanja više od četvero ljudi, ograničio je političku aktivnost, dopustio proizvoljna uhićenja, uspostavio policijski sat te stavio radio stanice pod vojni nadzor. Policija se povremeno priključivala prosvjednicima zahtijevajući veće plaće, a sudjelovali su i u nekim pobunama, no kad im je vlada povisila plaće, vratili su se na posao i nastavili tući i uhićivati svoje nekadašnje kolege. Diljem zemlje ljudi su se kamenjem i molotovljevim koktelima borili protiv policije, što je za posljedicu imalo mnoge ozljeđene i ubijene prosvjednike. Vojnici koji su 9. travnja pokušavali ukloniti blokadu ceste naišli su na otpor i ustrijelili dvoje prosvjednika, a nekoliko ih ranili. Susjedi su napali vojnike, uzeli im oružje i počeli pucati. Kasnije su osvojili bolnicu i ranili, zarobili, te linčovali vojnog zapovjednika.
Kako su nasilni prosvjedi samo rasli unatoč, ili često upravo zbog višestrukih ubojstava i nasilne policijske i vojne represije, država je poništila ugovor s vodnim konzorcijem i 11. travnja opozvala zakon koji je omogućio privatizaciju vode Cochabambe. Upravljanje vodnom infrastrukturom prepušteno je koordinacijskoj skupini nastaloj iz prosvjednog pokreta koja je dio zajednice. Neki sudionici borbe kasnije su otputovali u Washington kako bi se pridružili antiglobalizacijskim prosvjedima u demonstracijama koje su željele zaustaviti godišnji sastanak Svjetske banke.
Prigovori prosvjednika išli su šire od privatizacije vode u jednom gradu. Otpor se proširio na društvenu pobunu koja je obuhvaćala socijalističko odbacivanje neoliberalizma, anarhističko odbacivanje kapitalizma, odbacivanje dugova poljoprivrednika, zahtjeve siromašnih za nižim cijenama benzina i ukidanjem multinacionalnog vlasništva nad bolivijskom naftom te urođeničke zahtjeve za suverenitetom. Jednako buran otpor u narednim godinama višestruko je porazio bolivijsku političku elitu. Poljoprivrednici i anarhisti naoružani dinamitom zauzeli su banke kako bi dobili oprost dugova. Pod jakim pritiskom javnosti vlada je nacionalizirala crpljenje nafte, a moćni savez urođeničkih poljoprivrednika poništio je program iskorjenjivanja koke kojeg je podupirao SAD. Uzgajivači koke uspjeli su čak u tome da njihov vođa Evo Morales bude izabran za predsjednika, čime je Bolivija dobila svog prvog urođeničkog državnog vođu. Bolivija zbog toga trenutno prolazi političku krizu koju vlada možda neće moći riješiti, jer se tradicionalna elita, smještena u bjelačkim, istočnim područjima zemlje, odbija podvrgnuti progresivnoj politici Moralesove vlade. U ruralnim područjima urođeničke zajednice koristile su izravnije načine za očuvanje svoje autonomije. Nastavili su sa svakodnevnim otporom, blokadom autocesta i sabotiranjem pokušaja vlade da upravlja njihovim selima. U najmanje desetak slučajeva kada bi gradonačelnik ili vladin službenikbio osobito nametljiv ili uvredljiv, seljaci su ga linčovali.
Decentralizirani otpor može poraziti vlast u oružanom sukobu — a može je i svrgnuti. U Albaniji su 1997. godine korupcija vlasti i ekonomski krah potaknuli masovni ustanak. Ljudi su se u roku od nekoliko mjeseci naoružali i prisilili vladu i tajnu policiju da napuste zemlju. Nisu postavili novu vlast niti se ujedinili u političku stranku, nego su istjerali državu kako bi stvorili autonomna područja na kojima mogu organizirati svoje živote. Pobuna se proširila spontano, bez središnjeg vodstva ili čak koordinacije. Ljudi su diljem zemlje državu prepoznali kao svog tlačitelja — i napali. Otvorili su zatvore te spalili policijske stanice i vladine zgrade. Nastojali su potrebe zadovoljiti na lokalnoj razini, u već postojećim društvenim mrežama. Nažalost, nisu imali osvješten anarhistički ili antiautoritarni pokret. Intuitivno, ali ne i eksplicitno odbijajući politička rješenja, nisu imali stav zbog kojega bi sve političke stranke prepoznali kao neprijatelje. Stoga je opozicijska Socijalistička stranka bila u mogućnosti preuzeti vlast, iako je za potpunu pacifikaciju Albanije bila potrebna okupacija od strane tisuća vojnika Europske Unije.
Čak i u najbogatijim zemljama svijeta anarhisti i drugi buntovnici mogu u ograničenom području pobijediti državu, stvarajući autonomne zone u kojima mogu razvijati nove društvene odnose. Njemačka konzervativna stranka je 1980.-81. izgubila vlast u Berlinu nakon što je pokušala silom ugušiti skvoterski pokret. Skvoteri suzauzeli napuštene zgrade u znak borbe protiv gentrifikacije i propadanja gradova ili samo kako bi imali besplatno mjesto za život. Mnogi skvoteri, poznati kao autonomeni, smatrali su se dijelom antikapitalističkog, antiautoritarnog pokreta koji te skvotove vidi kao djeliće slobode u kojima se mogu stvarati počeci novog društva. U Berlinu je najburnija borba bila u kvartu Kreuzberg. U nekim područjima većinu stanovnika činili su autonomeni, otpadnici i imigranti — i po mnogim karakteristikama bila je to autonomna zona. Koristeći sve policijiske snage, grad je pokušao isprazniti skvotove i slomiti pokret, ali autonomeni su uzvratili. Obranili su svoje susjedstvo barikadama, kamenjem, molotovljevim koktelima i nadmudrili policiju u uličnim borbama. Krenuli su u protunapad osvetničkim uništavanjem financijskog i komercijalnog dijela grada. Vladajuća stranka posramljena je odustala i socijalisti su preuzeli vlast, krećući u legalizaciju kako bi potkopali autonomiju pokreta, s obzirom na to da ih nisu uspjeli izbaciti silom. U međuvremenu su autonomeni u Kreuzbergu kampanjom “šakom protiv igle” poduzeli mjere za zaštitu susjedstva od droga. Borili su se i protiv gentrifikacije, razbijajući buržujske restorane i kafiće.
U Hamburgu 1986. i 1987. godine policiju su zaustavile barikade autonomena kad su pokušali isprazniti skvotove iz ulice Hafenstrasse. Nakon što su izgubili nekoliko velikih uličnih bitaka i pretrpjeli protunapade, poput koordiniranih paljenja trinaest robnih kuća sa štetom od 10 milijuna dolara, gradonačelnik je legalizirao skvotove, koji i danas postoje i nastavljaju biti središta kulturnog i političkog otpora.
U danskom Copenhagenu autonomni pokret mladih krenuo je u napad 1986. godine. U vrijeme militantnih akcija skvotiranja i sabotaže Shellovih crpilišta nafte i drugih meta antiimperijalističke borbe, nekoliko stotina ljudi iznenada je preusmjerilo svoj prosvjedni marš i zauzelo Ryesgade, ulicu u kvartu Osterbro. Postavili su barikade i dobili potporu susjedstva te donosili hranu starijim susjedima koji su bili zagrađeni zbog barikada. Devet su dana autonomeni držali ulice, poražavajući policiju u nekoliko velikih bitaka. Slobodne radio stanice diljem Danske pomogle su okupiti podršku, uključujući hranu i zalihe. Vlada je konačno objavila dovođenje vojske da ukloni barikade, a mladi na barikadama najavili su konferenciju za medije, no u dogovoreno jutro svi su nestali. Dva gradska pregovarača pitala su se:
Gdje su BZeri [okupatori/skvoteri] otišli? Što je gradska uprava naučila? Čini se da isto mogu ponovno učiniti, bilo gdje, bilo kad. Čak i više. S istim sudionicima.
Barcelonska policija pokušala je 2002. godine izbaciti Can Masdeu, veliki skvotirani društveni centar na planinskoj padini kraj grada. Can Masdeu bio je povezan sa skvoterskim pokretom, pokretom za zaštitu okoliša i lokalnom tradicijom otpora. Okolni brežuljci bili su prekriveni vrtovima, a mnoge od njih koristili su stariji susjedi koji su se sjećali diktature i borbe protiv nje, te shvaćali da se borba i danas nastavlja unatoč velu demokracije. Centar je, dakle, dobivao podršku s mnogih strana društva. Kad je policija došla, stanovnici su postavili barikade i zatvorili se, a jedanaestero ljudi danima visilo u planinarskoj opremi s vanjske strane zgrade, viseći nad brdom, visoko iznad zemlje. Podrška je nahrupila i prkosila policiji; drugi su poduzimali akcije u gradu, zaustavljajući promet i napadajući banke, urede za trgovinu nekretninama, McDonalds i druga poduzeća. Policija je pokušala izgladnjeti one koji su visili sa zgrade i psihički ih mučiti, ali nisu uspjeli. Otpor se uspješno odupro pokušaju izbacivanja i autonomna zona postoji i danas, s aktivnim javnim vrtovima i društvenim centrom.
Grčka policija je 6. prosinca 2008. usred Exarchije, anarhističkog i autonomnog uporišta Atene, ubila petnaestogodišnjeg anarhista Alexisa Grigoropoulosa. U roku od nekoliko minuta anarhističke grupe afiniteta su se putem interneta i mobitela dogovorile i krenule u akciju diljem zemlje. Ove grupe afiniteta, stotine njih, prethodnih godina razvile su odnose povjerenja i sigurnosti te vještinu za provođenje napada organizirajući se i izvodeći brojne manje napade na državu i kapital, koji su obuhvaćali jednostavne akcije crtanja grafita, uzimanja stvari iz supermarketa, napadanja policije, policijskih automobila i zastupnika molotovljevim koktelima, dizanje u zrak vozila i ureda političkih stranaka, institucija i korporacija koje su predvodile pritisak na društvene pokrete, imigrante, radnike, zatvorenike i druge. Kontinuitet aktivnosti stvorio je osnovu za buran otpor koji može izbiti kad društvo bude spremno.
Njihov bijes zbog ubojstva Alexisa objedinio je anarhiste koji su diljem zemlje počeli napadati policiju prije nego je policija u mnogim gradovima uopće shvaćala što se događa. Napad je razbio iluziju društvenog mira i narednih dana stotine tisuća drugih ljudi izašlo je na ulice izraziti bijes koji i oni osjećaju prema sistemu. Imigranti, studenti, srednjoškolci, radnici, revolucionari prijašnjih generacija, stari ljudi — čitavo grčko društvo izašlo je na ulice i sudjelovalo u raznolikim aktivnostima. Borili su se protiv policije i pobijedili, čime su dobili moć za preobražavanje svojih gradova. Luksuzne trgovine i vladine zgrade razbijane su i spaljivane. Zauzimane su škole, radio stanice, kazališta i druge zgrade. Kako su ljudi palili ulice i slavili izgaranje staroga svijeta, njihovo žalovanje pretvoreno je u proslavu. Policija je odgovorila silom, pri čemu su ozlijedili i uhitili stotine ljudi te bacaili na tisuće suzavaca. Ljudi su se branili s još paleža, palivši sve što su mrzili i stvarajući guste oblake crnog dima koji je neutralizirao suzavac.
Kad su se ljudi počeli vraćati domovima, možda da se vrate u svakodnevicu, anarhisti su nastavlili s pobunama kako ne bi bilo sumnje da ulice pripadaju ljudima i da im je novi svijet nadohvat ruke. Među grafitima koji su se pojavili na zidovima stajalo je obećanje: “Mi smo slika budućnosti”. Pobune su se nastavile sljedeća dva tjedna. Policija je odavno izgubila svaki privid kontrole i potrošila sav suzavac. Na kraju su fizički iscrpljeni ljudi otišli kućama, ali nisu stali. Napadi su se nastavili, a velik dio grčkog društva počeo je sudjelovati u kreativnim aktivnostima. Grčko društvo je preobraženo. Pokazalo se da svi simboli kapitalizma i vlasti izazivaju prezir masa. Država je izgubila svoju legitimnost i mediji su spali na ponavljanje očite laži da pobunjenici jednostavno ne znaju što žele. Anarhistički pokret zadobio je poštovanje diljem zemlje i inspirirao nove generacije. Pobune su se smirile, ali akcije se nastavljaju. U vrijeme pisanja ovog teksta, ljudi diljem Grčke nastavljaju zauzimati zgrade, pokretati društvene centre, prosvjedovati, napadati, propitivati svoje strategije i održavati masovne skupštine kako bi odredili smjer svoje borbe.
Demokratske države, povremeno i one najprogresivnije, i dalje pozivaju vojsku kad policija ne može održati red. Međutim, taj put otvara vrata opasnostima jer se i disidenti mogu naoružati. Ukoliko borbe nastave dobivati na popularnosti, sve više i više ljudi vidjet će vladu kao okupatorsku silu, a u ekstremnim slučajevima i vojska se može pobuniti i proširiti borbu. U Grčkoj su vojnici širili pisma u kojima obećavaju da će se, ukoliko ih se pozove da suzbiju pobunu, pridružiti narodu i pucati na policiju. Vojna intervencija je neizbježan korak u svakoj borbi za svrgavanje države, ali ako društveni pokreti mogu pokazati hrabrost i organizacijsku sposobnost u poražavanju policije, mogu poraziti ili pridobiti i vojsku. Zahvaljujući retorici demokratskih vlada, današnji vojnici su psihički manje spremni na suzbijanje lokalnih ustanaka brutalnošću kojom bi to činili u stranim zemljama.
Zahvaljujući globalnoj integriranosti sistema, države i druge institucije moći međusobno se podržavaju i zbog toga postaju jače do određene točke, ali nakon nje su slabije i postaju podložnije globalnom urušavanju nego ikad prije u povijesti. Politička kriza u Kini mogla bi uništiti gospodarstvo Sjedinjenih Država. Još nismo dosegli točku na kojoj možemo svrgnuti globalnu strukturu moći, ali značajno je što nas u određenim situacijama država često ne može poraziti i oaze autonomije postoje diljem sistema koji teži univerzalnosti i nepostojanju alternativa. Vlade se svrgavaju svake godine. Sistem još nije ukinut jer su takve pobjede uvijek bile kooptirane i ponovno uključene u globalni kapitalizam, no ako eksplicitno antiautoritarni pokreti mogu sudjelovati u narodnom otporu, to je dobar znak za budućnost.
nastaviće se
