Art

Trijade – Filozof i fudbal

Kids_Football-Kopie

Filozof

Besanog ga zatiče zora.
Ona pored njega spi, usta joj malko otvorena.
Bila je zvjezdo čatac, sada mu je čuvarka, domaćica.
Čini mu se da joj iz usta izlaze pčele.
Često mu tako rasvit zazuji.
Zagrize okrajak hljeba, otpije gutljaj vodnjike, zajaše bicikl, razbarušen hita istočju.
Okreće sve brže, gubi dah, za njim sipe pobacane riječi, sioranovski vapaji.
Bože, kojim užadima da se popnem ka Tebi, da o Tvoju ravnodušnost razbijem tijelo i dušu…
Neka se Bog pomoli za onoga u kome nema više šta da umre…
Steže ga u grudima, boli ga pod rebrima.
Doći će do kraja svijeta, do ivice ravne ploče.
Sjahuje blizu rudarskih kopova, gleda u zjap jame, sunce se nebom propinje.
Ima li jačeg dokaza besmisla od činjenice da i ja postojim…odjekuje mu odnekud iz zemnih dubina.
Na rumunskom, francuskom, engleskom, na svim jezicima svijeta.
I ovdje su iskopavali temeljne jame vavilonskih kula.
Ona mu dolazi u predvečerje, u očima nosi saće sunca.
Uhvati ga nježno za ruku, sjeda ga u rasklimatani reno četvorku, što je proizveden u godini njihovog rođenja u Francuskoj ili u Alžiru.
Vraćau se kući, sjeda ga u šareni hlad tereperave breze, iznosi mu hladni bokal, toplu pogačicu, zdjelicu meda i ostavlja ga u predahu.
Izronio je u novi život kada mu je tu, pod brezom, čudesna ptica, mala šarenoperka, sletjela na dlan.

Fudbal

Dva tima, dva gola, gumena, plastična, kožnata lopta, jednobojna ili šarena.
I igra.
Naprijed, nazad, lijevo, desno.
Sredinom ili ivicom terena.
Ukrug, po linijama, ako linija nema, po zamišljenim linijama.
Po travi, na šljaci, po ledinama, na betonu, zbrda, zdola.
Trče za loptom.
Drže se za nju grčevito kao neplivač na talasastoj pučini.
Lopta ih diže do nebesa kao ogromni helijumski balon.
S visina čuju žagor zemlje.
Oni pod njima uživaju kao i oni na visinama.
Kad stane lopta, stao je svijet.

FF

Vraćam mu knjižurine, neke siorane, šopenhauere, svedenborge.
I donosim mu pumpu za bicikl i odrpanu fudbalsku loptu.
Pumpi i lopti se raduje kao dijete.
Dva bilmeza, nasmijana, krupnozuba, čekaju na poljančetu pred kućom.
Imaju i kopačke i kostobrane.
On je u starim farmerkama i u razgaženim cipelama-šimikama.
Igra svoju prvu igru.
Ona iznosi sokove i mjeri vrijeme.
Bilmezi kidišu, kidišemo i mi.
Loptasta munja obasjava dan.
Bilmezi iz komšiluka su nam zabili dvanaest golova.
Mi smo u jedinoj šansi umalo otkovali drvenu prečkicu njihovog gola.
I sad, dok nazdravljamo u šarenom brezovom hladu, golić je naheren.
Okrećemo dlanove ka nebu i osmjehujemo se kao oslobodioci, kao heroji.

 

Ostavite komentar: