Piše: Peter Gelderloos
Nije nemoguće da revolucionari postanu novi diktatori, osobito ukoliko im osnovni cilj nije ukidanje svih prisilnih autoriteta. Revolucije tijekom 20. stoljeća stvarale su nove totalitarne sisteme, ali sve su ih vodile ili preuzele političke stranke, koje nisu odbacivale autoritarnost; naprotiv, mnoge od njih obećavale su stvoriti “diktaturu proletarijata” ili nacionalističku vlast.
Političke stranke su ipak u svojoj biti autoritarne institucije. Čak i u rijetkim slučajevima kad ih legitimno oforme obespravljeni birači i imaju demokratsku strukturu, ipak moraju pregovarati s trenutnom vlašću kako bi ostvarile utjecaj, a krajnji cilj im je upravljanje centraliziranom strukturom moći. Da bi političke stranke dobile moć kroz parlamentarni proces, moraju odbaciti sva egalitarna načela i revolucionarne ciljeve koje su možda imale i surađivati s već postojećim strukturama moći — potrebama kapitalista, imperijalističkih ratova, itd. Kroz ovaj tužni proces prošle su socijaldemokratske stranke diljem svijeta, od laburista u Ujedinjenom Kraljevstvu do Komunističke partije u Italiji, te nešto recentnije, Zelena stranka u Njemačkoj i Radnička stranka u Brazilu. S druge strane, kad političke stranke — poput boljševika, Crvenih Kmera i kubanskih komunista — teže promjenama preuzimajući vlast državnim udarom ili kroz građanski rat, njihova autoritarnost je još vidljivija.
Ipak, eksplicitni antiautoritarni revolucionari poznati su po uništavanju moći umjesto njezinog preuzimanja. Nijedan od njihovih ustanaka nije bio savršen, ali ipak daju nadu za budućnost i pouke o tome kako se može ostvariti anarhistička revolucija. Iako autoritarnost jest stalna opasnost, nije neizbježan ishod borbe.
Nakon godina diskriminacije i brutalnosti, 2001. godine su se Amazighi (Berberi) u Kabiliji, predjelu Alžira, pobunili protiv većinske arapske vlasti. Okidač za ustanak dogodio se 18. travnja kad su žandari ubili lokalnog mladića, a kasnije proizvoljno uhitili veći broj studenata, iako se nastali pokret jasno pokazao kao mnogo širi od reakcije na policijsku brutalnost. Od 21. travnja ljudi su se borili sa žandarima, palili policijske stanice, vladine zgrade i urede opozicijskih političkih stranaka. Primijetivši da vladini uredi za socijalnu skrb nisu pošteđeni, domaći intelektualci i novinari, kao i francuski ljevičari, paternalistički su prekoravali zastranjele buntovnike da uništavaju vlastita susjedstva — propuštajući, zbog licemjerstva ili neznanja, uvažiti činjenicu da socijalna skrb u siromašnim krajevima ima istu ulogu kao policija, samo što oni obavljaju ugodniji dio posla.
Pobune su se pretvorile u ustanak i narod je u Kabiliji uskoro postigao jedan od svojih glavnih ciljeva — uklanjanje žandara iz tog područja. Mnoge policijske postaje koje nisu spaljene, držane su pod opsadom, čim im je onemogućena opskrba, pa su se žandari morali silom probijati van kako bi se opskrbili. U prvim mjesecima policija je ubila preko stotinu ljudi i ranila tisuće, ali pobunjenici nisu posustali. Zahvaljujući gnjevu otpora, a ne plemenitosti vlade, Kabilija je 2006. godine još bila bez žandara.
Pokret je uskoro oslobođeno područje organizirao prema tradicionalnim i antiautoritarnim načelima. Zajednice su vratile berbersku tradiciju aarcha (u množini aarucha), narodnu skupštinu za samoorganiziranje. Kabiliji je koristila duboko ukorijenjena antiautoritarna kultura. Tijekom francuske kolonizacije područje je prošlo kroz mnoge ustanke i svakodnevni otpor vladinom upravljanju.
Seoska skupština je 1948. godine, primjerice, službeno zabranila komunikaciju s vlašću o stvarima vezanim uz zajednicu: “Prosljeđivanje informacija bilo kojoj vlasti, bilo o moralnosti drugih građana, bilo o iznosu poreza, bit će kažnjeno s deset tisuća franaka. To je najteža postojeća kazna. Gradonačelnik i seoski upravitelj neće biti izuzeti…” […] Kad je postojeći pokret počeo organizirati odbore za kvartove i sela, jedan delegat (iz aarcha Ait Djennad) izjavio je, kako bi pokazao da barem sjećanje na tu tradiciju nije izgubljeno: “Ranije, kad je tajmat odlučivao o sukobu među ljudima, kažnjavan je kradljivac ili prevarant; nije bilo potrebno ići na sud. Zapravo je to bilo sramotno”.
Delegati iz 43 grada su od 20. travnja u administrativnom području Beni Douala u Kabiliji pozvali na opći štrajk, a ljudi su u mnogim selima i susjedstvima organizirali skupštine. Delegati skupština diljem Beni Douale okupili su se 10. svibnja kako bi formulirali zahtjeve i organizirali pokret. Mediji su, pokazujući koju će ulogu imati tijekom čitavog ustanka, objavili lažne obavijesti o otkazivanju sastanka, ali ipak se okupio velik broj delegata, najviše iz wilaye (ili okruga) Tizi Uzu. Izbacili su gradonačelnika koji je pokušao sudjelovati na sastancima. “Mi ovdje ne trebamo gradonačelnika ni bilo kojeg drugog predstavnika države”, izjavio je jedan od delegata.
Delegati iz aarucha nastavili su se sastajati i uspostavili su međuokružnu koordinaciju. Sastali su se 11. lipnja u El Kseuru:
Mi, predstavnici wilaya Sétis, Bordj-Bu-Arreridj, Buira, Bumerdes, Bejaia, Tizi Uzu, Alžira, kao i Kolektivna skupština Sveučilišta Alžira, koji se sastajemo danas, u ponedjeljak, 11. lipnja 2001. godine, u Centru za mlade “Mouloud Feraoun” u El Kseuru (Bejaia), usvojili smo sljedeći popis zahtjeva:
Da država po hitnom postupku preuzme odgovornost za ranjene žrtve i obitelji žrtava represije tijekom ovih događanja.
Da začetnici, pobornici i sukrivci za ove zločine budu podvrgnuti suđenju i izbačeni iz snaga sigurnosti i s javnih poslova.
Za priznavanje statusa žrtve svakome stradalom tijekom ovih događanja i zaštitu svih svjedoka.
Za neodgodivo povlačenje žandarmerije i pojačanja iz URS-a (specijalne jedinice).
Za poništavanje svih sudskih procesa protiv prosvjednika i oslobađanje onih koji su već osuđeni.
Neodgodiv prestanak kaznenih istraga, zatrašivanja i provociranja naroda.
Raspuštanje istražnih komisija koje je osnovala vlast.
Udovoljavanje zahtjevima Amazigha, u svom njihovom opsegu (identiteta, civilizacije, jezika i kulture) bez referenduma i bez uvjeta, te proglašavanje tamazighta nacionalnim i službenim jezikom.
Za državu koja jamči sva socioekonomska prava i sve demokratske slobode.
Protiv svake politike nazadovanja, pauperizacije i mizerabilizacije Alžiraca.
Staviti sve izvršne funkcije države, uključujući snage sigurnosti, pod nadležnost demokratski izabranih tijela.
Za hitan socioekonomski plan za čitavuKabiliju.
Protiv Tamheqranita [proizvoljnosti moći] i svih oblika nepravde i isključivanja.
Za ponovnu, svakom slučaju posebno posvećenu, provjeru državnih ispita svih učenika koji ih nisu prošli.
Uvođenje naknade za nezaposlene za sve koji zarađuju manje od 50% minimalnog dohotka.
Tražimo služben, hitan i javan odgovor na ove zahtjeve.
Ulac Smah Ulac [borba se nastavlja]
Stotine tisuća ljudi je 14. lipnja krenulo u marš za ispunjenje ovih zahtjeva, ali policija ih je dočekala u zasjedi i rastjerala. Iako je pokret uvijek bio najsnažniji u Kabiliji, nikad se nije nacionalno/kulturalno ograničavao i imao je podršku diljem zemlje. Ipak su ga opozicijske političke stranke pokušale razvodniti svodeći ga na jednostavne zahtjeve protiv policijske okrutnosti i službeno priznavanje berberskog jezika. Međutim, poraz marša u Alžiru pokazao je slabost pokreta izvan Kabilije. Jedan je stanovnik Alžira o težini otpora u glavnom gradu u usporedbi s berberskim područjima izjavio: “Oni imaju sreće. U Kabiliji nikad nisu sami. Imaju vlastitu kulturu, vlastito uređenje. Mi živimo među doušnicima i plakatima s Rambom”.
U srpnju i kolovozu pokretsi je zadao zadatak strateške refleksije na vlastitu strukturu: usvojili su sistem koordinacije izmeđuaarucha, daira i komuna u wilayama, te biranje delegata po gradovima i susjedstvima, koji bi činili potpuno autonoman mjesni koordinacijski odbor. Koordinaciju čitave wilaye činila bi dva delegata iz svakog mjesnog odbora. Obično bi u Bejaiji koordinacija izbacila sindikate i ljevičare koji su se infiltrirali te pokrenula opći štrajk. Na vrhuncu ovog procesa refleksije, pokret je kao jednu od svojih najvećih slabosti prepoznao relativni nedostatak sudjelovanja žena u koordinacijama (iako su žene imale veliku ulogu u ustanku i drugim dijelovima pokreta). Delegati su odlučili poticati žene na veće sudjelovanje.
Tijekom ovog procesa neki delegati su nastavili potajno pokušavati pregovarati s vladom, dok su se mediji predomišljali između demoniziranja pokreta i predlaganja da vlada usvoji neke od njihovih prijedloga, ignorirajući radikalnije zahtjeve. Pokret je 20. kolovoza velikim prosvjednim maršem pokazao svoju moć u Kabiliji, nakon čega su uslijedili međuokružni sastanci. Državna elita nadala se da će se na tim sastancima pokazati “zrelost” pokreta i pokrenuti dijalog, ali koordinacija je nastavila odbijati tajne pregovore i ponovno potvrdila sporazum iz El Kseura. Komentatori su izjavljivali da pokret nastavlja odbijati dijalog namećući svoje zahtjeve i uspješno braneći svoju autonomiju onemogućavajući time upravljanje, što bi, barem u Kabiliji, moglo završiti urušavanjem državne moći.
Nakon što su preživjeli preko godinu dana nasilja i pritisaka da se pronađe političko rješenje, pokret je 10. listopada 2002. godine pokrenuo bojkot izbora. Izazivali su frustracije političkih stranaka, u Kabiliji su izbori blokirani, a u ostatku Alžira odaziv je bio iznimno nizak.
Od samih početaka političke stranke osjećale su se ugroženima samoorganiziranim ustankom i davale su sve od sebe da pokret uključe u politički sistem, ali to nije bilo baš lagano. Pokret je rano usvojio kodeks časti koji su svi delegati morali prihvatiti. Kodeks je glasio:
Delegati pokreta obećavaju da će
Poštivati uvjete izražene u poglavlju o Vodećim principima koordinacije aarucha, daira i komuna.
Poštovati krv žrtava proizašlih iz borbe sve do ispunjenja njihovih ciljeva i ne koristiti sjećanje na njih u vlastitu ili drugu korist.
Poštovati snažan mirovni karakter pokreta.
Ne poduzimati nikakve aktivnosti koje vode do uspostavljanja izravnih ili neizravnih odnosa s moćnicima.
Ne koristiti pokret za proizvoljne ciljeve ili ga uvlačiti u izborni sustav ili pokušaje preuzimanja moći.
Javno izaći iz pokreta prije traženja bilo kakvog političkog položaja.
Ne prihvaćati nijedan politički položaj (imenovanje dekretom) u institucijama moći.
Izražavati građansku aktivnost i poštovanje prema drugima.
Omogućiti pokretu nacionalnu dimenziju.
Ne zaobilaziti predviđene strukture u komunikaciji.
Pružiti stvarnu solidarnost svima koji su oštećeni zbog uloge delegata pokreta.
Napomena: Svi delegati koji prekrše Kodeks časti bit će javno optuženi.
Delegati koji su prekršili kodeks uistinu su bili prognani te čak i napadani.
Pritisak za ponovnom uspostavom vlasti se nastavlja. Anonimne skupštine i vijeća počele su davati izjave za medije u kojima osuđuju “spiralu nasilja” mladih i “loše političke računice” “onih koji nastavljaju glasno parazitirati javnu debatu” i ušutkavati “uzorne građane”. Kasnije je to vijeće objasnilo da su ti uzorni građani “sve znanstvene i političke ličnosti tog područja sposobne pokretu dati smisao i konzistentnost”.
Sljedećih godina slabljenje antiautoritarnog karaktera pokreta pokazalo je glavnu prepreku za slobodarski ustanak koji je osvojio komadić autonomije: nije bila riječ o neizbježnom, nadirućem autoritarizamu, već o stalan međunarodni pritisak da se pokret institucionalizira. U Kabiliji je znatan dio pritiska dolazio od europskih nevladinih organizacija i međunarodnih agencija koje su tvrdile da rade na postizanju mira. Zahtijevali su da koordinacije aarucha usvoje miroljubive metode, odustanu od bojkota politike i imenuju kandidate za izbore. Od tada se pokret razdijelio. Mnogi delegati aarucha i stariji koji su se proglasili vođama ušli su u političku arenu, gdje su im glavni ciljevi bili reforma alžirskog ustava, provođenje demokratskih reformi i kraj postojeće diktature. U međuvremenu je Pokret za autonomiju Kabilije (MAK) nastavio inzistirati na tome da moć treba biti decentralizirana i da pokrajina mora dobiti neovisnost.
Kabilija nije od antiautoritarnih pokreta diljem svijeta dobila značajnu podršku i solidarnost, što je moglo pomoći u ignoriranju pritisaka za institucionalizacijom. Za to su djelomično krivi izoliranost i eurocentrizam mnogih pokreta. Istovremeno, i sam pokret je ograničavao svoj doseg na državne granice i nije imao jasnu revolucionarnu ideologiju. Građanska odgovornost i važnost autonomije u berberskoj kulturi svakako su antiautoritarni, ali u natjecanju s državom to se može shvatiti na puno različitih načina. Da su zahtjevi pokreta u potpunosti ostvareni, učinili bi vlast neprovodivom i po tome su revolucionarni, ali nisu izričito pozivali na uništavanje “moći”, pa su ostavili dovoljno prostora državi za ponovno uvlačenje u pokret. Iako je Kodeks časti jasno zabranjivao suradnju s političkim strankama, građanska ideologija pokreta takvu suradnju učinila je neizbježnom zahtijevajući dobru vlast, što je naravno nemoguće, čisto samozavaravanje i izdaja.
Revolucionarna i antiautoritarna ideologija ili analiza mogli su spriječiti obnavljanje vlasti i potaknuti solidarnost s pokretima u drugim zemljama. Istovremeno su i pokreti u drugim zemljama mogli biti u poziciji za pružanje solidarnosti da su razvili šire razumijevanje borbe. Primjerice, zbog mnoštva povijesnih i kulturnih razloga nije nimalo vjerojatno da bi se ustanci u Alžiru ikada smatrali “anarhističkima”, a ipak je to jedan od najinspirativnijih primjera anarhije u tom razdoblju. Većina onih koji sebe smatraju anarhistima, zbog kulturalnih predrasuda prema borbama koje ne usvoje estetiku i kulturno nasljeđe koje prevladava među euro-američkim revolucionarima, nije to bila u mogućnosti prepoznati i započeti solidarne odnose.
Povijesni eksperimenti kolektivizacije i anarhokomunizma koji su se odvili u Španjolskoj 1936. i 1937. godine bili su mogući samo zato što su se anarhisti pripremali za poražavanje vojske oružanim ustankom, pa su ih mogli vojno poraziti u većem dijelu zemlje kad su fašisti započeli udar. Da bi zaštitili novi svijet koji su gradili, organizirali su se kako bi zadržali bolje opremljene fašiste rovovskim ratom, objavljujući “No pasarán!” Neće proći!
Iako su imali mnogo posla kod kuće, organiziranje škola, kolektiviziranje zemlje, reorganiziranje društvenog života, anarhisti su osnovali i obučili dobrovoljačke milicije za borbu na frontu. Na početku sukoba Durrutijeva anarhistička brigada potisnula je fašiste na aragonski front i u studenom je to imalo veliku ulogu u obrani od fašističkog napada na Madrid. Mnogi su kritizirali dobrovoljne milicije, uglavnom buržujski novinari i staljinisti koji su ih željeli uništiti kako bi profesionalna vojska imala potpunu kontrolu. George Orwell, koji se borio na strani trockista, razjašnjava:
Svi, od generala do službenika, dobivali su jednaku plaću, jeli istu hranu, nosili istu odjeću i družili se potpuno ravnopravno. Ukoliko si generala koji je upravljao divizijom želio potapšati po leđima i tražiti ga cigaretu, mogao si, i nitko to ne bi smatrao čudnim. U teoriji je u svaka milicija bila demokratična, a ne hijerarhijska… Pokušali su unutar milicija ostvariti svojevrstan privremeni radni model besklasnog društva. Naravno da nisu ostvarili savršenu ravnopravnost, ali bili su najbliže tome nego što sam ikada vidio ili što bih smatrao mogućim u vrijeme rata…
…Kasnije je postalo popularno omalovažavati milicije i pretvarati se da su pogreške zbog nedostatka obuke i oružja uzrokovane egalitarnim sistemom. Zapravo su tek unovačene milicije bile nedisciplinirana gomila, ne zbog toga što su časnici vojnike nazivali drugovima, nego zato što su neuvježbani vojnici uvijek nedisciplinirana gomila… Novinari koji su se izrugivali takvom sistemu milicija rijetko bi spominjali da je milicija morala držati liniju dok se Narodna vojska obučavala u pozadini. To što su milicije uopće ostale na fronti, služi na čast snazi “revolucionarne” discipline. Otprilike do lipnja 1937. godine tamo nije bilo ničega što bi ih zadržalo, osim klasne odanosti… Plaćena vojska bi se u istim okolnostima razbježala… U početku su me vidljivi kaos, opći nedostatak obuke, činjenica da si se često morao pet minuta svađati prije nego ti poslušaju naredbu, šokirali i ljutili. Ja sam imao predožbu britanske vojske, a španjolske milicije uvelike su se razlikovale od nje. No s obzirom na okolnosti, bili su bolji nego što bi itko mogao očekivati.
Orwell je otkrio da je politička aparatura odlučna da ih slomi tako što im namjerno uskraćuje oružje potrebno da bi pobijedili. Anarhističke i socijalističke milicije su u listopadu 1936. godine potisnuli fašiste do aragonskog fronta i sljedećih osam mjeseci držali crtu obrane, sve dok ih nije silom zamijenila državna vojska.
Sukob je bio dug i krvav, prepun po život opasnih situacija, nepredvidljivih mogućnosti i teških odluka. Anarhisti su tijekom sukoba morali dokazati primjenjivost svog ideala istinske antiautoritarne revolucije. Doživjeli su mnoge uspjehe i neuspjehe koji, promotreni zajedno, pokazuju što je moguće i koje opasnosti revolucionari moraju izbjeći kako ne bi postali nova vlast.
Iza crta bojišnice anarhisti i socijalisti dobili su priliku pretočiti svoje ideale u praksu. Seljaci u španjolskim selima izvlastili su zemlju i napustili kapitalističku strukturu. Nije postojao jedinstveni naputak kako da seljaci uspostave anarhokomunizam; primjenjivali su širok spektar metoda za svrgavanje gospodara i stvaranje novog društva. U nekim mjestima seljaci su ubijali svećenstvo i zemljoposjednike, što je često bilo izravna osveta onima koji su surađivali s fašistima ili prijašnjim režimom odajući im imena radikala kako bi ih se uhitilo i smaknulo. U nekoliko ustanaka u Španjolskoj između 1932. i 1934. godine revolucionari su uglavnom bili neskloni ubijanju svojih političkih neprijatelja. Naprimjer, kada su seljaci u andaluzijskom selu Casas Viejas razvili crno-crvenu zastavu, jedino njihovo nasilje usmjereno je protiv zemljišnih knjiga koje su spalili. Ni politički vođe ni šefovi nisu napadani, nego su jednostavno obaviješteni da više nemaju moć i vlasništvo. Činjenica da je vojska kasnije u ime tih vođa i zemljoposjednika masakrirala ove miroljubive seljake, može objasniti agresivnije postupanje 1936. godine. Crkva u Španjolskoj bila je uvelike profašistička institucija. Svećenici su dugo bili pobornici patriotizma, patrijarhata, zlostavljačkih oblika obrazovanja i svetih prava zemljoposjednika. Kad je Franco pokrenuo državni udar, mnogi svećenici sudjelovali su kao fašistička paravojska.
U anarhističkim krugovima već dugo postoji debata o tome znači li borba protiv kapitalističkog sistema i napade na pojedinace na pozicijama moći, osim u samoobrani. Činjenica da su oni na pozicijama moći, nakon što im je ukazana milost, odmah krenuli na pobunjenike i dali njihova imena streljačkim vodovima kako bi ih kaznili i kako bi obeshrabrili buduće ustanke, ide u korist argumenta da elite nisu samo nevini izvršitelji uloga u impersonalnom sistemu, nego da se otvoreno uključuju u rat protiv potlačenih. Stoga ubojstva koja su proveli španjolski anarhisti i seljaci nisu bila znak autoritarnosti usađene u revolucionarnu borbu, nego smislena strategija u okviru opasnog sukoba. Istovremeno ponašanje staljinista, koji su uspostavili tajnu policiju za mučenje i ubijanje svojih nekadašnjih drugova, pokazuje koliko nisko ljudi mogu otići kad vjeruju da se bore za pravedan cilj, ali suprotan primjer anarhista i socijalista dokaz je da se takvo ponašanje može izbjeći.
Dokaz odsutnosti autoritarnosti među anarhistima može se vidjeti iz činjenice da seljaci koji su se oslobodili nasiljem nisu prisiljavali pojedince da kolektiviziraju svoju zemlju zajedno s ostatkom zajednice. U većini istraženih sela u anarhističkim područjima kolektivi i individualni posjedi postojali su jedni uz druge. U najgorem slučaju, kad bi antikolektivistički seljak zadržao zemlju i time onemogućio seljake u udruživanju svojih posjeda, većina bi ponekad tražila pojedinca da svoju zemlju zamijeni za neku drugu, kako bi drugi seljaci mogli udružiti svoje snage i pokrenuti kolektiv. U jednom zabilježenom primjeru seljaci koji su željeli kolektivizaciju ponudili su pojedincu u zamjenu kvalitetniju zemlju kako bi došli do konsenzusa.
U gradovima i unutar struktura CNT-a, anarhističkog radničkog sindikata s preko milijun članova, situacija je bila kompliciranija. Nakon što je obrana koju su organizirale CNT i FAI (Iberska anarhistička federacija) porazila fašiste u Kataloniji i zaplijenila im oružje, članstvo CNT-a spontano je organiziralo tvornička vijeća, kvartovske skupštine i druge grupe za koordinaciju gospodarskog života, i to nesektaški, surađujući s drugim radnicima svih političkih uvjerenja. Iako su anarhisti u Kataloniji bili najsnažnija opcija, pokazali su nezainteresiranost za vršenje represije nad drugim skupinama — što je posve suprotno od onoga što je činila Komunistička partija, trockisti i katalonski nacionalisti. Problem su stvorili delegati CNT-a. Sindikat se nije uspio strukturirati tako da spriječi vlastitu institucionalizaciju. Delegati regionalnih i nacionalnih povjerenstava nisu mogli biti smjenjivani ukoliko djeluju neprimjereno, nije uspostavljena norma koja bi tim ljudima onemogućavala zadržavanje stalne pozicije u višim povjerenstvima, a dogovore i odluke viših povjerenstava nije uvijek trebalo potvrditi čitavo članstvo. Nadalje, principijelni anarhistički borci odbijali su visoke pozicije u Konfederaciji, dok su intelektualci usmjereni na apstraktne teorije i gospodarsko planiranje težili prema tim središnjim povjerenstvima. Stoga je u vrijeme revolucije u srpnju 1936. godine CNT imao uhodano vodstvo, izolirano od stvarnog pokreta.
Anarhisti poput Stuarta Christija i veterani liberterske grupe mladih koja je sudjelovala u gerilskoj borbi protiv fašista tijekom sljedećih desetljeća, tvrdili su da je ta dinamika izolirala vodstvo CNT-a od članova i približila ih profesionalnim političarima. Zato su u Kataloniji pristali na sudjelovanje u antifašističkoj Narodnoj fronti zajedno s autoritarnim socijalističkim i republikanskim strankama. Njima je to bila gesta pluralizma i solidarnosti, kao i način samoobrane protiv prijetnje fašizma.
Otuđenost od članova onemogućila im je da shvate da moć više nije u zgradama vlade, nego na ulicama i svugdje gdje su radnici spontano zauzimali svoje tvornice. Kako to nisu shvaćali, zapravo su sprječavali društvenu revoluciju, obeshrabrujući naoružane mase da traže potpuno ostvarenje anarhokomunizma iz straha od uzrujavanja novih saveznika. U svakom slučaju, anarhisti su u ovom razdoblju morali donijeti iznimno teške odluke. Predstavnici su bili zarobljeni između uznapredovalog fašizma i izdaja saveznika, dok su oni na ulicama morali birati između prihvaćanja upitnih odluka samoproglašenih vođa i cijepanja pokreta zbog pretjerane kritičnosti.
Unatoč iznenadnoj moći koju je dobio CNT — bili su nadmoćna organizirana politička sila u Kataloniji i velika sila u drugim pokrajinama — i vodstvo i baza djelovali su suradnički, a ne težeći prisvajanju moći. Primjerice, u antifašističkim povjerenstvima koje je predložila Katalonska vlada, dopustili su si da budu na istoj razini s relativno slabijim socijalističkim radničkim sindikatom i Katalonskom nacionalnom strankom. Jedan od glavnih razloga koje je vodstvo CNT-a dalo za suradnju s autoritarnim strankama bio je da bi ukidanje Katalonske vlade bilo jednako uvođenju anarhističke diktature. No, njihova pretpostavka da bi ukidanje vlade — ili točnije, dopuštanje spontanom narodnom pokretu da to učini — značilo njeno zamjenjivanje CNT-om, pokazala je njihovu zaslijepljenu umišljenost. Nisu uspjeli shvatiti da je radnička klasa razvijala nove oblike organizacije, poput tvorničkih vijeća, koji su imali najviše potencijala nadići institucije koje postoje otprije — bilo CNT ili vladu — i ne biti apsorbirane u njih. Vodstvo CNT-a “nije uspjelo shvatiti koliko je narodni pokret bio snažan i da je njihova uloga predstavnika sada u suprotnosti s tijekom revolucije”.
Radije nego da prikazujemo idealiziranu sliku povijesti, trebamo prepoznati da ovi primjeri pokazuju kako rješavanje sukoba između učinkovitosti i autoritarizma nije lagano, ali je moguće.
nastaviće se
