Piše: Peter Gelderloos
Svi su ljudi sposobni sami se organizirati, bez obzira imaju li iskustva u političkom djelovanju ili ne. Naravno, preuzimanje kontrole nad vlastitim životima neće u početku biti lagano, ali je svakako moguće. U većini slučajeva ljudi imaju logičan pristup, spontano održavaju velike, otvorene sastanke sa svojim susjedima, suradnicima i drugovima na barikadama kako bi shvatili što treba napraviti. U nekim slučajevima društvo se organizira kroz revolucionarne organizacije koje postoje otprije.
U narodnom ustanku u Argentini 2001. godine ljudi su uzeli neočekivanu razinu kontrole nad vlastitim životima. Osnovali su kvartovske skupštine, zauzeli tvornice i napuštenu zemlju, stvorili mreže razmjene, blokirali autoceste kako bi primorali vladu da nezaposlenima dodijeli olakšice, branili ulice protiv kobne policijske represije te prisilili četiri predsjednika i više potpredsjednika i ministara financija da u kratkom roku daju ostavke. Tijekom svega toga nisu imenovali vodstvo i većina kvartovskih skupština odbijala je političke stranke i trgovačke koncerne koji su ih pokušavali kooptirati. U tim skupštinama, okupacijama tvornica i drugim organizacijama koristili su konsenzus i ohrabrivali horizontalnu organizaciju. Riječima jednog aktivista uključenog u stvaranje alternativnih društvenih struktura u njegovom susjedstvu, gdje je nezaposlenost dosegla 80%: “Mi gradimo moć, ne uzimamo je”.
Ljudi su samo u Buenos Airesu osnovali preko 200 kvartovskih skupština, što je obuhvaćalo tisuće ljudi, a prema jednoj anketi, jedan od tri stanovnika glavnoga grada sudjelovao je u skupštini. Počeli su okupljanjem u svojim susjedstvima, često uz zajednički objed ili olla popular. Zatim bi zauzeli prostor za društveni centar — u mnogim slučajevima napuštenu banku. Uskoro bi kvartovska skupština održavala tjedne sastanke “o pitanjima vezanim uz zajednicu, ali i o temama poput vanjskog duga, rata i slobodne trgovine”, kao i “kako da surađuju i kako vide budućnost”. Mnogi društveni centri s vremenom su nudili: informativni prostor i možda kompjutere, knjige i različite radionice o jogi, samoobrani, jezicima i primjenjivim ili praktičnim vještinama. Mnogi su imali i javne vrtove, vodili vannastavne aktivnosti za djecu i obrazovanje za odrasle, organizirali društvene i kulturne događaje, kolektivno kuhali hranu i politički se mobilizirali za sebe i podršku piqueterosima i zauzetim tvornicama.
Skupštine su imenovale radne grupe, poput odbora za zdravstvo i alternativne medije, koji su održavali dodatne sastanke kojima su prisustvovali ljudi najzainteresiraniji za te projekte. Prema neovisnom novinaru koji im je bio u posjetu:
Na nekim skupštinama sudjeluje i do 200 ljudi, druge su mnogo manje. Jedna kojoj smo prisustvovali imala je četrdesetak ljudi, od dvije majke koje su sjedile na pločniku i dojile, do odvjetnika u odijelu, mršavog hipija u šarenoj odjeći, postarijeg vozača taksija, dostavljača na biciklu s dreadlocksima, do studenta medicine. Na uglu ulice pod narančastim odsjajem svjetla u krugu je stajao čitav presjek argentinskog društva, prosljeđujući potpuno novi megafon i raspravljajući o tome kako da preuzmu kontrolu nad svojim životima. Tu i tamo prošao bi automobil i zatrubio u znak podrške, a sve se to događalo u srijedu između 8 sati navečer i ponoći.
Uskoro su se kvartovske skupštine koordinirale na razini grada. Jednom tjedno slale su glasnogovornike na zajednički plenum koji je okupljao tisuće ljudi iz čitavog grada, da osmisle zajedničke projekte i planove za prosvjede. Na plenumu su se odluke donosile većinskim glasanjem, ali struktura nije bila prisilna, pa odluke nisu bile obvezujuće — provođene su jedino ukoliko su ljudi imali entuzijazma da ih provode. Jednako tako, ako bi velik broj ljudi na plenumu glasao suzdržano za neki prijedlog, prijedlog je preinačen kako bi dobio više podrške.
Skupštine su se brzo proširile na provincijsku i nacionalnu razinu. Nakon dva mjeseca od početka ustanka, nacionalna “skupština svih skupština” zahtijevala je da se vlada zamijeni skupštinama. To se nije dogodilo, ali na kraju je argentinska vlada bila prisiljena donositi odluke u skladu s javnim mnijenjem — izvijestila je da će se oglušiti na svoj međunarodni dug, što je bio događaj bez presedana. Međunarodni monetarni fond bio je u tolikom strahu od narodne pobune i njene svjetske podrške u antiglobalizacijskom pokretu, i toliko posramljen kolapsom svog “uzornog djeteta”, da je morao prihvatiti iznenadni gubitak. Pokret je u Argentini igrao središnju ulogu u ostvarivanju jednog od glavnih ciljeva antiglobalizacijskog pokreta — poražavanja MMF-a i Svjetske banke. U vrijeme pisanja ovog teksta te institucije su diskreditirane i pred bankrotom. U međuvremenu se argentinsko gospodarstvo stabiliziralo i bijes javnosti se uvelike slegnuo. Ipak, neke od skupština s najvećim utjecajem tijekom ustanka nastavile su postojati sedam godina kasnije. Sljedeći put kad sukob ispliva na površinu, te skupštine će biti u kolektivnom pamćenju kao sjeme budućeg društva.
Grad Gwangju (ili Kwangju) u Južnoj Koreji oslobodio se na šest dana u svibnju 1980. godine, nakon eskaliranja studentskih i radničkih prosvjeda protiv vojne diktature pokrenutih nakon uvođenja policijskog sata. Prosvjednici su spalili državnu televizijsku stanicu i zaplijenili oružje, na brzinu organizirali “Građansku vojsku” koja je istjerala policiju i vojsku. Kao i u drugim gradskim pobunama, uključujući one u Parizu 1848. i 1968. godine, u Budimpešti 1919. i u Pekingu 1989. godine, studenti i radnici u Gwangjuu brzo su uspostavili otvorene skupštine kako bi organizirali život u gradu i komunicirali s ostatkom svijeta. Sudionici ustanka pričaju da se u kratkom vremenskom razdoblju razvio kompleksan organizacijski sustav — i to bez vođa glavnih studentskih skupina i prosvjedničkih organizacija, koji su već bili uhićeni. Njihov sistem obuhvaćao je Građansku vojsku, Centar za smještaj, Građansko-studentski odbor, Komisiju za planiranje, te odjele za lokalnu obranu, istragu, informacije, javne službe, pokapanje mrtvih i druge usluge. Bila je potrebna akcija širokih razmjera specijalaca korejske vojske s podrškom SAD-a da bi slomili ustanak i spriječili njegovo širenje, pri čemu je ubijeno nekoliko stotina ljudi. Čak su i njihovi neprijatelji oružani ustanak opisivali kao “vatren i dobro organiziran”. Kombinacija spontane organizacije, otvorenih skupština i odbora sa specifičnim organizacijskim fokusom ostavila je dubok utisak, pokazavši koliko se brzo društvo može promijeniti jednom kad se odrekne poslušnosti vladi.
U Mađarskoj revoluciji 1956. godine državna moć urušila se nakon što su se mase studentskih prosvjednika naoružale, a većina zemlje došla je u ruke ljudi koji su morali reorganizirati gospodarstvo i na brzinu osnovati milicije kako bi se oduprli sovjetskoj invaziji. U početku se svaki grad organizirao spontano, ali nastali su veoma slični organizacijski oblici, možda zato što su razvijeni u istom kulturalnom i političkom kontekstu. Mađarski anarhisti bili su utjecajni u novim Revolucionarnim vijećima, koja su se udružila kako bi koordinirala obranu, a sudjelovali su i u radničkim vijećima koja su preuzela tvornice i rudnike. U Budimpešti su stari političari formirali novu vladu i pokušali upregnuti autonomna vijeća u višestranačku demokraciju, ali vlada izvan glavnog grada nije imala nikakav utjecaj u danima prije nego što je druga sovjetska invazija uspješno slomila ustanak. Mađarska u to vrijeme nije imala velik anarhistički pokret, ali popularnost različitih vijeća pokazuje koliko su anarhističke ideje zarazne kada se ljudi odluče organizirati sami, a njihova sposobnost vođenja zemlje i odbijanja prve invazije Crvene armije dokaz je učinkovitosti ovih oblika organizacije. Nije bilo potrebe za postojanjem kompleksnog institucionalnog nacrta prije nego što su ljudi napustili autoritarne vlade. Trebala im je samo odlučnost da se okupe na otvorenim sastancima kako bi odlučili o svojoj budućnosti, te povjerenje u sebe da to mogu ostvariti, iako je u početku nejasno kako.
Nastaviće se
