Piše: Peter Gelderloos
Budući da se anarhizam protivi dominaciji i nametanju, anarhistička revolucija ne bi stvorila potpuno anarhistički svijet. Anarhistička društva morala bi živjeti u mirnom suživotu sa susjednim društvima, braneći se od autoritarnih susjeda i podržavajući oslobađanje u društvima s unutarnjom represijom.
Neki brinu da bi anarhistička revolucija bila besmislena jer bi antiautoritarno društvo brzo bilo osvojeno od strane autoritarnih susjeda. Naravno da anarhistička revolucija nije striktno nacionalno pitanje koje se ograničava na granice vlade koju svrgava. Zamisao nije stvoriti malu oazu slobode u kojoj se možemo sakriti ili umiroviti, nego ukinuti sustave ropstva i dominacije na svjetskoj razini. Neka bi se područja mogla osloboditi prije drugih, pa ostaje pitanje bi li anarhističko društvo bilo sigurno od autoritarnih susjeda. Odgovor je, zapravo, ne. Države i kapitalizam su po prirodi imperijalistički i uvijek će pokušavati pokoriti susjede i svoju vladavinu učiniti univerzalnom: elitna klasa hijerarhijskih društava već je u ratu s nižim klasama, a istu logiku primjenjuju i na odnose s ostatkom svijeta, koji je za njih tek izvor resursa koje koriste kako bi zadobili veću prednost u neprekidnom ratu. Anarhistička društva za to vrijeme potiču revoluciju u autoritarnim društvima i kroz solidarnost s pobunjenicima u tim društvima, ali i pružaju subverzivni primjer slobode, pokazujući ljudima u državama da ne moraju živjeti u strahu i podređenosti. Zapravo nijedno od ovih društava ne bi bilo sigurno od drugih. No, anarhističko društvo ne bi ni u kojem slučaju bilo bespomoćno.
Anarhističko društvou južnoj Ukrajini na kraju Prvog svjetskog rata bilo je velika prijetnja njemačkom i austrijskom carstvu, Bijeloj armiji, kratkotrajnoj nacionalističkoj državi Ukrajini i Sovjetskom Savezu. Dobrovoljne milicije mahnovista potaknule su brojna dezerterstva iz autoritarne Crvene armije, istjerale Austro-Germane i nacionaliste koji su pokušali polagati pravo na njihovu zemlju i pomogli su poraziti Bijelu armiju. To je osobito značajno ukoliko se uzme u obzir da su se gotovo u potpunosti naoružavali oružjem i streljivom koje su zaplijenili od neprijatelja. Koordinirajući vojsku i od nekoliko desetaka tisuća ljudi, anarhisti su se obično borili na više fronti te kombinirali frontalni i gerilski rat s fluidnošću koju konvencionalne vojske ne mogu imati. Iako su uvijek bili uvelike brojčano nadjačani, nekoliko su godina uspješno branili svoju zemlju. U dvije odlučujuće bitke, kod Perehonivke i na tjesnacu Perekop, mahnovističke milicije porazile su veću Bijelu armiju, koju su opskrbljivale zapadnjačke vlade.
Izvanredna mobilnost i pametni trikovi bili su Mahnova glavna taktika. Putujući na konju i na laganim seljačkim kolima (tatchanki) na kojima su bile postavljene strojnice, njegovi ljudi [nap. urednika: i muškarci i žene] okretno su putovali stepom između Dnjepra i Azovskog mora, formirajući putem manju vojsku i utjerujući strah u srca svojih protivnika. Dotad neovisne gerilske jedinice prihvatile su Mahnovo zapovjedništvo i okupile se iza njegove crne zastave. Seljaci su im rado davali hranu i odmorne konje, omogućavajući im da s lakoćom putuju 60 do 80 kilometara dnevno. Iznenada bi se pojavili gdje ih se najmanje očekivalo, napali plemstvo i vojni garnizon pa nestali jednakom brzinom kojom su došli […]. Stjerani u kut, zakopali bi svoje oružje, pojedinačno se vratili u svoja sela i prihvatili se posla na poljima, čekajući znak za iskopavanje nove zalihe oružja i ponovno pojavljivanje na neočekivanom mjestu. Mahnovi pobunjenici, riječima Victora Sergea, pokazali su “istinski epsku sposobnost za organiziranje i borbu”.
Nakon što su njihovi navodni saveznici, boljševici, pokušali uspostaviti kontrolu nad južnom Ukrajinom dok su se mahnovisti borili na fronti, poveli su uspješan dvogodišnji gerilski rat protiv velike Crvene armije, koji je narod potpomagao. Konačan poraz ukrajinskih anarhista ukazuje na potrebu za većom međunarodnom solidarnošću. Da su slobodarski socijalisti u drugim zemljama proširili vijesti o boljševičkoj represiji, umjesto što su podržavali Lenjina, i da su drugi ustanci protiv boljševika bili bolje koordinirani, ovi možda ne bi toliko svojih snaga usmjerili na poražavanje anarhista u Ukrajini. Antiautoritarna pobuna na jednom kraju svijeta mogla se možda i obraniti od vlasti koju ruši i od nekoliko susjednih, ali ne i od svih vlada čitavog svijeta. Na globalnu represiju mora se odgovoriti globalnim otporom. Srećom, kako se kapital globalizira, prate ga narodne mreže i naša sposobnost organiziranja svjetskih pokreta i brzih akcija solidarnosti s borbama na drugoj strani planeta veća je nego ikad prije.
U dijelovima predkolonijalne Afrike anarhistička društva mogla su stoljećima postojati uz bok “predatorskim državama” jer su teren i dostupna tehnologija pogodovali “obrambenom ratu lukovima i strijelama — ‘demokratskom’ oružju koje svi mogu posjedovati”. Pleme Seminola na Floridi inspirativan je primjer nedržavnog, anarhističkog društva koje postoji unatoč nastojanjima iznimno moćne, tehnološki napredne susjedne države s tisućama puta većim brojem stanovnika. Seminole, čije ime izvorno znači “odbjegli”, čini nekoliko urođeničkih naroda, prije svega zapadnih Creeka, koji su bježali pred genocidom kroz južni dio onoga što su bijelci prozvali Sjedinjenim Državama. Uključivali su i značajan broj odbjeglih afričkih robova te čak i nekoliko bijelih Europljana koji su pobjegli od represivnog društva Sjedinjenih Država.
Otvorenost Seminola pokazuje da su urođenici Amerike gledali na pleme i narod kao na pitanje dobrovoljnog udruživanja i prihvaćenosti u zajednici, a ne restriktivne etničke/nasljedne kategorije kao u zapadnoj civilizaciji. Seminole su se nazivali “neosvojenim narodom” jer nikad nisu potpisali mirovni sporazum s kolonizatorima. Preživjeli su niz ratova koji su protiv njih vodile Sjedinjene Države i ubili su 1.500 vojnika SAD-a, kao i nepoznat broj pripadnika milicija. Tijekom Drugog seminolskog rata, od 1835. do 1842. godine, tisuću ratnika Seminola u Evergladesu vodilo je gerilske borbe s razornom učinkovitošću, iako su se sukobili s 9.000 profesionalnih, dobro opremljenih vojnika. Rat je vladu SAD-a stajao 20 milijuna dolara, što je u to vrijeme bio izniman iznos. Do kraja rata vlada SAD-a uspjela je većinu Seminola prisiliti na egzil u Oklahomu, ali odustala je od poražavanja ostatka skupine, koji se nikad nije predao i nastavio je desetljećima živjeti izvan vladine kontrole.
Mapuche su velika urođenička skupina koja živi na zemlji koju danas zauzimaju Čile i Argentina. Tradicionalno su odluke donosili konsenzusom i minimalnom hijerarhijom. Izostanak bilo kakvog državnog aparata nije ih spriječio da se obrane. Prije europske invazije uspješno su se branili od hijerarhijski ustrojenih susjeda Inka, koji su prema europskim standardima bili daleko napredniji. Inke su tijekom španjolskih osvajanja brzo pali, dok je Mapuchansko područje postalo poznato kao “španjolsko groblje”. Nakon što su Mapuche u nizu ratova koji su se protezali stotinama godina porazili osvajače, Španjolska je potpisala sporazum u Killinu, priznajući neuspjeh u pokoravanju Mapucha i priznajući ih kao suveren narod, što su potvrdili u 28 kasnijih sporazuma.
U svojim ratovima protiv Španjolaca, grupe Mapucha ujedinjavale su se pod izabranim ratnim vođama (Taquima ili “nosačima sjekira”). Za razliku od vojnih jedinica, ove grupe su zadržavale svoju autonomiju i borile su se slobodno, a ne pod prisilom. Taj nedostatak hijerarhije i prisile pokazao se kao vojna prednost. Diljem Sjeverne i Južne Amerike hijerarhijske skupine poput Inka i Asteka brzo su poražene od strane osvajača, jer su se često predavali nakon gubitka vođe ili glavnoga grada. Oslabili su ih i osvetnički napadi neprijatelja koje su stvorili pokoravajući susjedne skupine prije dolaska Europljana. Anarhične urođeničke skupine često su bile najpripremljenije za gerilski rat protiv okupatora.
Od 1860. do 1965. godine Mapuche su napadani i “pacificirani” od strane Čilea i Argentine, genocidom koji je uzeo stotine tisuća života. Osvajači su započeli proces potiskivanja jezika Mapucha i pokrštavanja osvojenog naroda, ali njihov otpor se nastavlja, zahvaljujući čemu brojne zajednice Mapucha i dalje imaju relativnu autonomiju. Otpor Mapucha ostaje prijetnja sigurnosti čileanske države i u vrijeme pisanja teksta nekoliko Mapucha je u zatvoru zbog antiterorističkih zakona iz doba Pinochetove vladavine zbog napada na plantaže drveća i rudnika bakra koji štete zemlji. Snažan urođenički otpor nije bio glavna prepreka kolonijalizmu. Budući da su sirovine iz Sjeverne i Južne Amerike silom slane u Europu, nastala je duga i ponosna tradicija razbojništva kako bi se usadio strah u srca trgovaca zlatom i robljem. Pisci od Daniela Defoa do Petera Lamborna Wilsona piratstvo su prikazivali kao borbu protiv kršćanstva, kapitalizma i njegova prethodnika merkantilizma, te vlasti. Pirati su bili stalna prijetnja postojećem sistemu — štetočine globalizirane pljačke pod okriljem kolonijalizma, inicijatori pobuna robova, skloništa za odbjegle iz niže klase gdje su se mogli povući i pridružiti ratu protiv svojih nekadašnjih gospodara. Piratska republika Salé, blizu današnjeg glavnog grada Maroka, razvila je oblike zastupničke demokracije čitavo stoljeće prije Francuske revolucije. Na Karibima su se mnogi odbjegli pridružili ostacima urođeničkih društava i usvojili njihove egalitarne strukture. Društvena klasa pirata imala je i mnoge proto-anarhističke društvene revolucionare, poput Levellersa, Diggersa i Rantersa, koji su protjerani u engleske kažnjeničke kolonije Novoga svijeta. Mnogi piratski kapetani bili su izabrani i moglo ih se smjesta opozvati.
Vlasti su često bile šokirane liberterskim tendencijama. Nizozemski guverner Mauricijusa upoznao se s piratskom posadom i komentirao: “Svaki član je imao jednako pravo glasa kao i kapetan i svaki je član nosio vlastito oružje”. To je dubinski ugrožavalo europsko društveno uređenje, u kojem je oružje smjela posjedovati samo viša klasa, te je pružalo oštar kontrast trgovačkim brodovima gdje se sve što se moglo koristiti kao oružje zaključavalo, te mornarici u kojoj je primarna svrha vojnika na brodovima bila kontroliranje mornara.
U piratskim zajednicama njegovala se i veća rodna ravnopravnost, a među piratskim kapetanima bilo je i žena. Mnogi pirati doživljavali su sebe kao Robin Hoodove, a rijetko se se smatrali građanima neke države. Dok su se brojni drugi pirati upuštali u merkantilizam, prodajući ukradena dobra najboljem ponuđaču ili čak sudjelujući u trgovini robljem, druga struja piratstva osnovala je ranu abolicionističku struju, pomažući u pobunama robova i primajući brojne bivše robove. Vlasti u sjevernoameričkim kolonijama poput Virginije bile su zabrinute zbog povezanosti piratstva i ustanaka robova. Strah od bježanja robova kako bi se pridružili piratima i pljačkali svoje nekadašnje gospodare, te od rasno miješanog ustanaka, potaknuo je razvijanje zakona za kažnjavanje miješanja rasa u kolonijama. To su bili neki od prvih pravnih pokušaja institucionaliziranja segregacije i poopćavanja rasizma među bjelačkom nižom klasom.
Diljem Kariba i drugih dijelova svijeta, oslobođene piratske enklave bujale su godinama, iako ostaju nepoznanica. Činjenica da su ova piratska društva bila raširena i dugoročan problem imperijalnim silama te da su mnoga od njih bila zapanjujuće liberterska dokumentirana je, ali nedostaju druge informacije jer su bili zaraćeni s onima koji su pisali povijest. Značajno je da je najbolje opisana piratska utopija, Libertalia ili Libertatia, snažno osporavana. Mnogi dijelovi njene povijesti opće su priznati kao fiktivni, ali neki izvori navode da Libertatia nikad nije u potpunosti postojala, dok drugi tvrde da je njen legendarni osnivač, kapetan James Misson, tek književna izmišljotina, iako je piratsko naselje uistinu postojalo.
Rastuće mornarice Velike Britanije i Sjedinjenih Država na kraju su u 19. stoljeću slomile piratstvo, ali u 17. i 18. stoljeću pirati su činili snažno nedržavno društvo koje je vodilo rat protiv imperijalizma i vlasti te omogućilo tisućama ljudi da se oslobode u vrijeme kad je opresivnost zapadne civilizacije nadilazila sve dotadašnje okrutnosti u svjetskoj povijesti.
Nastaviće se
