Piše: Peter Gelderloos
Petar Kropotkin, ruski geograf i anarhistički teoretičar, prije stotinjak godina objavio je revolucionarnu knjigu Uzajamna pomoć u kojoj obrazlaže da je ljudska sklonost međusobnom pomaganju bila važniji čimbenik u ljudskoj evoluciji nego kompetitivnost. Suradničko ponašanje ima sličnu ulogu u preživljavanju mnogih vrsta sisavaca, ptica, riba i insekata. Ipak, prevladava mišljenje da su ljudi prirodno sebični, kompetitivni, ratnički i dominirani muškarcima. To vjerovanje utemeljeno je na pogrešnom prikazivanju tzv. primitivnih naroda kao okrutnih, a države kao nužne pacificirajuće sile.
Zapadnjaci, koji sami sebe vide kao vrhunac ljudske evolucije, na lovce-sakupljače i druge nedržavne narode uobičajeno gledaju kao na ostatke prošlosti, iako žive u sadašnjosti. Pretpostavljaju da je povijest neizbježan progres od manje do više kompleksnog, a da je zapadna civilizacija kompleksnija od drugih kultura. Ukoliko je povijest podijeljena na kameno, brončano, željezno, industrijsko i informacijsko doba, netko tko ne koristi metalno oruđe sigurno još uvijek živi u kamenom dobu, zar ne? Ali eurocentrično je, u najmanju ruku, umišljati da je lovac-sakupljač, koji zna koristiti tisuću različitih biljaka, inferiorniji od radnika u nuklearnoj elektrani koji zna pritiskati tisuću različitih gumbića, ali ne zna odakle dolazi njegova hrana.
Kapitalizam možda jest sposoban vješto proizvoditi i distribuirati kako prije nije bilo moguće, ali ovo društvo je istovremeno tragično nesposobno držati sve uhranjenima i zdravima, te nikad nije postojalo bez velikih nejednakosti, opresije i uništavanja okoliša. Moglo bi se reći da su članovi našeg društva socijalno zakržljali, ako ne i nerazvijeni, kada se radi o mogućnosti suradnje i organiziranja bez autoritarne kontrole.
Pažljiviji pogled na nedržavna društva pokazuje nam da su razvili vlastite oblike društvene organizacije i vlastite kompleksne povijesti, a oboje pobija zapadnjački stav o “prirodnim” ljudskim karakteristikama. Širok spektar onoga što se u različitim društvima smatra normalnim ljudskim ponašanjem dovodi u pitanje samu ideju ljudske prirode.
Naše shvaćanje ljudske prirode izravno utječe na ono što očekujemo od ljudi. Ukoliko su ljudi prirodno sebični i natjecateljski, ne možemo očekivati da ćemo živjeti u suradničkom društvu. Kada vidimo koliko su druge kulture drugačije karakterizirale ljudsku prirodu, tada ljudsku prirodu možemo prepoznati kao kulturnu vrijednost, idealiziranu i normativnu mitologiju koja opravdava način organizacije društva. Zapadna civilizacija nevjerojatnu količinu resursa posvećuje društvenoj kontroli, nadzoru i kulturnoj proizvodnji koja ojačava kapitalističke vrijednosti. Zapadnjačka ideja ljudske prirode djeluje kao dio društvene kontrole, obeshrabrujući pobunu protiv vlasti. Od djetinjstva nas uče da bi bez vlasti ljudski život postao kaos.
Ovaj pogled na ljudsku prirodu promicali su Hobbes i drugi europski filozofi kako bi objasnili ishodište i svrhu države, što je označilo okret prema znanstvenim dokazima u vrijeme kad božansko više nije dostajalo. Hobbes i njegovi suvremenici nisu imali psihologijske, povijesne, arheološke i etnografske podatke koje imamo danas i njihovo je razmišljanje još uvijek bilo pod velikim utjecajem kršćanskog nauka. Čak i danas, kad imamo pristup mnoštvu informacija koje pobijaju kršćansku kozmologiju i državnu političku znanost, percepcija koju javnost ima o ljudskoj prirodi još se nije dramatično promijenila. Zašto smo i dalje krivo informirani? Drugo pitanje odgovorit će na prvo: tko kontrolira obrazovanje u našem društvu? I pored toga, onaj tko se usprotivi autoritarnoj dogmi suočit će se s optužbama za “romantiziranje”.
Ali ako ljudska priroda nije fiksna, ako može poprimiti širok spektar mogućnosti, ne bismo li mogli koristiti romantičnu dozu mašte u zamišljanju novih mogućnosti? Činovi pobune koji se u našem društvu događaju upravo sada, od mirovnog kampa Faslana do Stvarno stvarno besplatnih tržnica, imaju u sebi sjeme miroljubivog i otvorenog društva. Odgovori javnosti na prirodne katastrofe poput uragana Katrine u New Orleansu pokazuju da svi imaju potencijal za suradnju kada je narušen dominantni društveni poredak. Ovi primjeri upućuju na šire poimanje sebe – shvaćanje ljudskih bića kao bića sposobnih za širok spektar ponašanja.
Netko može reći da je sebičnost prirodna i da ljudi neizbježno žive prema vlastitim željama i iskustvima. Ali egoizam ne mora biti natjecateljski i ne uvažavati druge. Naši odnosi sežu daleko izvan naših tijela i umova – živimo u zajednicama, ovisimo o ekosustavima za hranu i vodu, trebamo prijatelje, obitelj i ljubavnike za naše emocionalno zdravlje. Bez institucionaliziranog natjecateljstva i eksploatacije, interesi osobe poklapaju se s interesima zajednice i njezinog okoliša. Gledanje na naše odnose s prijateljima i prirodom kao osnovni dio nas, proširuje naš osjećaj povezanosti sa svijetom i našu odgovornost za njega. Nije nam u interesu biti pod dominacijom vlasti ili dominirati drugima; razvijajući šire poimanje sebe, u tom duhu možemo organizirati i naše živote i zajednice.
Nastaviće se
