A
Anđeo
Već sam pisao o Njemu. Zapravo, hvatao odjeke. Kad se pojavio, bijel, lijep i krilat u nekoj našoj palanci, a mogao je i u nekom velikom gradu, kamenovali su Ga.
Najprije ga ljubopitljivo zagledali, zatim mu se cerekali u lice, onda Mu čupali zlatne uvojke, vukli ga za uši, pljunuli Ga u lice…Jedan iz čopora mu je ušicama sjekire prebio krila i dobio opkladu. Ostavili su Ga da krvari na snijegu.
Po obavljenom umorstvu ispijali su lozovaču, gladili stomake, otpuhivali duvanski dim i pričali o pojebljivoj komšinici, korumpiranim političarima, dopingovanim fudbalerima, cijenama mesa, iznutricama…Kapala je mržnja i zavist, kapale su nečije suze, kapala je noć.
Anđeo je , naravno, preživio, zacjelila su njegova krila. Otišao je postiđen, ošamućen bolom.
I sada hajkači u našim palankama pokušavaju da lete i proklinju sudbinu valjajući se u blatu, u prašini.
A šta je sa anđeoskom ljepotom? Šta to bješe? Može li se takva ljepota sakriti u razbludnim pogledima današnjih ljepotica?
Anđeli su se sakrili i prepustili mjesto orgiji ružnoće.
Kada ćemo oglednuti svoja lica, svoju nutrinu…