Dokle više, gospodo humanitarci? Kad ćete konačno vašim crnim računaljkama završiti prebrojavanje? Da li vam je uopšte stalo do onoga što navodno zastupate ili navodno zastupate one do kojih vam uopšte nije stalo? I sve su ovo, zahvaljujući vama, postala opšta mjesta: laž, licemjerje, hipokrizija, vrišteća nepravda, silovana pravda, užasavajući cinizam i konačnost zla u vama. Zlo u vama je ravno zlu o kojem pričate i koje osuđujete, gospodo humanitarci. A i to je postalo opšte mjesto. I opet zahvaljujući vama. I svijet je postao opšte mjesto. Zahvaljujući vama. Gospodo. Humanitarci.
I sve te vaše rezolucije, memorandume i deklaracije dogovarate lagodno, šmekerski, uzgredno, ugodno, uz neki rashlađeni aperitiv, kockice u čaši liče na mrtvačke sanduke koje stavljate ili vadite po potrebi, po diktatu vaše žeđi i pohlepe. Sve su to za vas ugodne aperitiv priče, u očekivanju dobrog, masnog, besplatnog ručka.
Vaša beskrupulozna računica, vaša paklena licitacija je presuda vaših božanstava koja upravljaju ovakvim svijetom. Vaša božanstva, jasno je, jer je i to opšte mjesto, nemaju nikakve veze sa Bogom, kao i što vaša pravda nema nikakve veze sa pravdom. Vi se tako elegantno uz dobar aperitiv bavite tim balkanskim i domorodačkim trivijalnostima, jer su to za vas najlakše aperitivske teme. Tako se uz konjak, burbon, viski, martini otvaraju rake i pretresaju grobovi. Tako se uz zveckanje leda u kristalu ubijaju mrtvi i ranjavaju živi u našim nesrećnim državicama koje ste ponajviše vi, opet uz aperitiv, napravili baš ovakvim kakve jesu- nesrećnim i malim. To je, valjda, uslov vaše veličine i vaše sreće, veliki i srećni, svjetski humanitarci…
Jedan aperitiv- gutljajčić će proklokotati- Srebrenica je genocid, masakr nad Jermenima, Srbima ili Tutsima svakako nije. Drugi aperitiv gutljajčić će prožuboriti- neki su ljudi, a neki čovjekoliki korov. Treći aperitiv gutljajčić će docugnuti- trideset devet spaljenih srpskih srebreničkih sela nikada nije postojalo. To je valjda bulažnjenje krvoločnih velikosrpskih nacionalista.
I tako će se u vašim aperitiv deklaracijama, memorandumima i rezolucijama broj žrtava povećavati ili smanjivati u zavisnosti od vašeg apetita koji se uz aperitiv zvjerski povećava.
Kao da svako normalan ne osjeća bol i u srcu i u utrobi zbog masakra u Srebrenici. Čak i oni koji nemaju srca osjećaju bol u stomaku. A valjda su i Srbi među onima koji imaju i srce i utrobu ili makar samo stomak. Pa valjda i oni osjećaju bol, gospodo humanitarci.
Zatvorila se, nadamo se zauvijek, crna rešetka srama i zla za Mladićem i mnogim srpskim zlikovcima, tako i treba da bude, ali šta se to otvorilo ispred Nasera i Tuđmanovih bijesnih hajkača? Otvorile se dveri herojske slave i čovječnosti. Može li to baš tako, gospodo humanitarci? Promućkajte led u kristalu i razmislite malo. Ručak tek što nije stigao.
Jasenovac se zbio u Sunčevom sistemu, čini mi se poslije Hrista, ili to i nije važno, gospodo humanitarci? Pomenu li nekada neko to stravično stradalište kao genocid? Ili to i nije važno sve dok ima leda u vašim čašama. I kojom crnom računicom se broj jasenovačkih žrtava smanjuje, a broj srebreničkih žrtava se povećava? A po broju je neuporedivo, ako to sa brojevima ima ikakve veze, gospodo humanitarci. To valjda ima veze sa zlom i sramom, sa jezom i užasom, a ne sa vašim crnim računaljkama, gospodo humanitarci.
I lakše bih pisao o ovome da sam nekakav Novozelanđanin ili makar Japanac, a ne ovo što jesam. Jer pominjanje svojih žrtava, po vašem naopakom pravilniku, znači negaciju tuđih. Strašna je vaša pravda, gospodo humanitarci. I ima li svojih i tuđih, ako smo ljudi?
A kad smo već kod Japanaca i oni su pisali o Prebilovcima. Sjećate li se tok stravičnog stratišta, gospodo humanitarci? Sjećate li se srpskog sela. Sjećate li se jame Golubinke i Šurmanaca, sjećate li se zlikovačke krvave popjevke: Paveliću, šta ćemo od Srba? Vež› u lance, bacaj u Šurmance…Ili onoga: Srpske su se pogasile svijeće, upalit› se više nikad› neće…Sjećate li se živih i nedoklanih koje su bacili u jame. I to su nečija djeca, nečije žene, ljubavi nečije. Naravno da se ne sjećate. Ali zašto zabranjujete sjećanje nama? Devedeset druge je minirana crkva i kosturnica mučenika u Prebilovcima. Ta detonacija traje u nečijoj ranjenoj duši. Detonacija i sramotna pjesma Bobetkove armade: Prebilovci na lošemu glasu, sad po vama divlje svinje pasu… pa Lipanjske zore ta užasna maskarada, taj ludi karneval kojim se i danas proslavlja zločin. Pa gospa iz Međugorja koja iskače kao čupavac iz kutije svakoga Božijega dana i ruga se vjeri i pravici. Međugorje, aperitiv bar, Prebilovci, golgota, šta vam je bliže srcu, gospodo humanitarci. Šta vam je, hoćah reći, ugodnije stomaku.
I gdje su Srbi iz, recimo, Sarajeva, iz, recimo, Mostara, Iz Prištine, Prizrena , Knina, Peći…valjda njihov produženi vikend još uvijek traje, pod zemljom ili na njoj. I šta je sa pravima Srbalja u Hrvatskoj, na Kosovu u Montenegru? Ili oni nijesu za pravdu, nego za krivdu?
Pa bulažnjenja o Republici Srpskoj kao o genocidnoj tvorevini. Ako je Srpska genocidna po čemu to vaše države nijesu, gospodo humanitarci, gospodičići humanitarčići. Nemojte o tome, nemojte toliko daleko. Svi mi uostalom stojimo na nečijim kostima. Nećemo valjda mjeriti koja je humka veća. U tom suludom mjerenju bili biste poražena strana…
I ućutkajte malo vaše humanitarčiće koji reže, laju ili cvile po vašoj naredbi, gospodo humanitarci. Ućutkajte malo vaše mazne NATO mace, jer su nepodnošljive u svom sramu i stidu. I ima još mnogo o tome. Ova priča će još dugo trajati, jer ste je vi produžili. I ostavite ovdašnje narode da se pogledaju u oči i da u tom pogledu prepoznaju oprost i saučešće kad već ljubavi nema, a teško da će je i biti. Ne trujte naše zamućene izvore, možda će se nekada razbistriti. A valja nam piti vodu. Jer žedni smo pravde po kojoj nema naših i njihovih, već samo ljudi i neljudi.
I požurite sa tim aperitivom. Završite tu aperitiv-priču. Čeka vas biftek. Krvav. Na krvavom tanjiru.
