Nije ovo život, pjesma je ovo, moj pjesmotvorni zemljače. Jer, da je život, bilo bi nepodnošljivo. Jedino u ovoj pjesmi, u ovoj romansi, sve dobija viši smisao i dublje značenje koje izmiče normalnom umu i običnom trajanju. Otkad nas ima, ako nas uopšte ima, ništa nam nije kako bi trebalo da bude, a opet sve nam je kako se samo poželjeti može u državi koja nije država, već romansa u kojoj nema ljubavi, sem mržnje koja se našminkala kao ljubav…
Zato će jednoga dana, jedan neko, koji nije jedan od nas, od svega ovoga napraviti pjesmu koja i nije pjesma iako na pjesmu liči. Jer, ovakvi kakvi smo odavno smo ušli u pjesmu koja se napisala da bi nestala zajedno sa svim onim što je u nju stalo. Neko nas je izgleda opasno prevario da ćemo ušavši u pjesmu postati zatočenici vječnosti iz koje se, po svemu sudeći, ne može izaći. Propustili smo šansu da budemo smrtna bića i postali smo totalni besmrtnici u apsolutnoj pjesmi u kojoj i nema ničega sem bezbojne apsolutnosti…
A mogli smo, da smo htjeli, svirati i odsvirati svoje, kao što i rade i drugi narodi i drugačija čeljad, i sići na vrijeme sa historijske pozornice mahnuvši sažalno na one koji nastavljaju tamo gdje smo se mi potrbuške ljoknuli cjelivajući apsolutni beton apsolutnog kraja. Sve što nije apsolutno, baškari se u svojoj banjici, u relativnosti svojoj, nauživa se u izvjesnosti svoga kratkovijeka, protrči livadicom veselih boja i otisne se u nove avanturice sa nekim novim barjačićem u razmahanoj ručici. Sve, dakle, ide po planu kod svih koji ne žele da završe u pjesmi, već, o grehote, žele da žive u životu. Živucni, životari, živuckaj i proživi, a apsolutnu poeziju prepusti apsolutnim dangubama koji apsolutno i ne znaju šta bi sa sobom u apsolutnom zanosu…
Sad i da hoćemo, nema nam vađenja. Zaglibili smo duboko u potrazi za nečim što niko nikada i nije pronašao i što mnogi nikada nijesu ni pokušavali da traže, jer pametni znaju, ono što mi ne znamo: ne postoji ništa što je važnije od dobre priče za laku noć. Kao da smo se osmuđeni vatruštinom praprokletstva sve vrijeme uspavljivali nesanicom i sve svoje dane provodili samo u besanim noćima. Slagao nas je onaj ko nam je rekao da ne može drugačije nego ovako i da nam je najbolje kada nam nije dobro. Ili smo tim apsolutno romantičnim čekićem, onako sami od sebe, ni od koga podučeni, iščukali sopstveno čelo nadajući se da će nam u poslednjem trenutku proraditi kliker apsolutne odgonetke. Ponosili smo se mi divni Serbi, svojom divovskom pameću znajući dobro ono što i drugi znaju: pamet se ne mjeri našim dubiozama, već posudicama ovozemnog suludog svijeta…
I tako je, nego kako, skovana u našim nebeskim kovnicama, nastala i ona repata maksima: Ko zna zašto je to dobro. Zbog toga smo, valjda, i proslavljali sopstvene poraze i sramili se zbog sopstvenih pobjeda. Mislili smo, jadni sirotanovići, prepušteni na milost i nemilost apsolutnoj poeziji, da je sve što je drevno istovremeno i mudro, a da je sve što je mudro, apsolutno i drevno. Mijenjali u crnim mjenjačnicama sadašnju pamet za nekadašnju ludost diveći se sopstvenoj promućurnosti. Pretvarali najveću žrtvu u najmanji bakšiš, pa ga manirom iskusnih raspikuća dijelili svakoj bjelosvjetskoj barabi koja nas je zabavljala ispijajući nam slatku krv. Mi njima krv, oni nama, brajko moj, šipak…
Ko nam je kriv što smo se gurali da uđemo u besamrtnu pjesmu, u apsolutnu romansu, kao u prazan voz. Kad smo shvatili da smo žurili da hrupimo tamo odakle je svako pobjegao i da smo jedini tamo gdje su svi najbolji morali biti, bilo je malčice kasno. I još uvijek ne znamo šta nam je bolje: iskakati iz otkačenog vagona ili ostati u vagonu koji će se možda zaustaviti na posljednjoj stanici na kojoj nećemo ni sebe prepoznati. Opet ta divna, apsolutno romantična dilema: izginuti na juriš ili odumirati na ura…
Lako je njima i tamo njima sa njihovim lakim nestajanjem. Oni znaju što znaju i to im znanje nije jedino što imaju. Još malo će se poigrati u ludoj igraonici, pa otići negdje, ko zna gdje. I nikada se neće zapitati jesu li zaista, već- kako su odista. Baš je njih briga za poeziju i za apsolutne probleme. Oni i nijesu postali da bi se opjesmotvorili, već da bi ispisivali sebe iz apsolutnog života…
Eto, tako se nekako, tobož, tješimo. A svaka nam utjeha naliči na neodoljivu kletvu bez koje nam, ovakvima, apsolutno romantičnima, nema apsolutnog života. Jer, šta je život, ako nije romantična kletva, bre…