Ljoknuo je sjekirom po tintari, ako se sjećate. Nekima je sjekira ostala u sjećanju, okrvavljena, hladna. Nekima babina tintara zelenaška, krvcom zalivena. Malo kome Raskoljnikov, velikomučeni student koji je ubio, a kanda ubica nije bio. A, u stvari, jeste. I u tome je fora: ako si počinio zločin, zločinac si, pobro, pa posle vidi šta ćeš. Ili ćeš se pokajati, ili ćeš se otkajati. Sve zavisi od čudesnog neba u tvojoj pomračenoj glavi, od pumpice nevjernice u skučenim grudima…
Baba kao baba, a bivalo je takvih baba, a ima ih danas ponajviše, voljela pare više nego Boga. Zapravo, njoj je jedini Bog bila jedina škrinja nabijena rubljama i zlatom. Raskoljnikov, kao Raskoljnikov, želio da promijeni svijet. A baba se, po zlu, našla na putu njegovoj namjeri. A sjekira u šupici veselo čeka i svome se dijalektičkom dobru nada…
Trpaju babe, a gomila jada raste. Slažu babe oteto prokletstvo i u prokletom otetom vide jedini smisao i cilj svog crvljivog postojanja. Gledaju babe svoje zlatno brdašce, svoj krvavi imetak, svoje crno sunce i u crnilu svome uživaju. Niko nije srećan kao stare zelenašice kad tepaju svom strašnom otrovnom plijenu. Može li se, pitaj sve ove babe, i u to ne meći onog Sveznajšu, išta na svijetu voljeti kao oteti-prokleti imetak koji te i prije nego ga prikučiš ka strašnom kraju vodi…
Ne može se, kažu ovdašnje babe, ništa tako ljubomorno i strasno voljeti kao sopstveno zlo koje se u staroj lupeškoj škrinji kobajagi zlati. Crnilom svitka, crnilom vabi, od crnila crnje…
Kad su takve babe, kakvi li su tek mladi paripi-bapci, babina posmrčad, babetinino potomstvo, koje se razmiljelo po ovoj babinoj državici, koje je onomad uteklo ispod sjekire, a već danas priprema je za drugoga…
Babinci, babina sorta, taloži i oplođuje svojim crnim sjemenom oteto-prokleto, jarkozelenaško blago. Talože, oplođuju i dobru se nadaju, kao što se onomad zlu nadala Raskoljnikovljeva žrtva. Imala je ta nadžak-baba, to babeće crno čudo dovoljno svijesti i zrnce savjesti da shvati zlo svoje gramzivosti. Shvatala je baba-zloslutnica da sluti zlo i sebi i svijetu, svom milionskom potomstvu, koje je kao ćorava kvočka izvela na ćoravi put. Zločuvena baba Fjodora Mihailoviča bila je prava milosrdna sestrica za ove babe i bapce koji su krenuli njenim putem i nadjačali je u čistom zlu i prljavoj pohoti…
Baba je, dakle, zlo činila i zlu se nadala. Zlo koje će je prije ili kasnije snaći doživljavala je kao spasonosni kraj. Kao crnu tačku sjekirom zapečaćenu. I da je htjela, baba ne bi mogla pobjeći sjekiri koja joj je namijenjena časom roždestva. Zašto je podigao baš Raskoljnikov, znaju baba, Dostojevski i Onaj kojeg ne bih miješao u ovu skasku. Raskoljnikov, svakako, ne zna i na tom neznanju kao na paklenom ognju izgara.
Babini nasljednici koji su sve što je vidljivo u crnoj državici pretvorili u babinu zelenašku škrinju znaju šta čine i znaju da zlo čine. No, njihovo zločinjenje nije nešto što bi mučilo njihovu savjest. Nikada, iznad lopovske škrinje, nećete naći nekoga od njih koji se uputio putem pokajnosti. Zlo, kojeg su potpuno svjesni, ne može za njih biti zlo, koliko zlo može biti pokajanje zbog zla koje su počinili. U tome je izgleda kvaka kojom se otvaraju crne dveri lopovskog bratstva…
Ako dozvolim sebi strašnu potrebu pokajanja, moje zlo će nadvladati sva zla ovoga svijeta i to će biti moj kraj. Tako razmišljaju čuvari lopovske škrinje tješeći se zlim svijetom i opštim zlom u kojem je njihovo malo zlo samo slatka kaplja u otrovnom moru…
Svi ti bapci, sav taj babin iskot, nikada neće primiti zasluženu kaznu jer ruka pravde ne smije biti ruka koja sjekiru drži. Dakle, izbjegli su Raskoljnikova, ili je Raskoljnikov izbjegao njih, i to im je sasvim dovoljno. Sve ostalo su za naše zlobnike lako savladivi dušmani. Zapravo gamad dobra koje krvoločno melju institucije zločinačkog sistema. Jer čega se boji glavosijek- jedino sjekire nad glavom.
Sjekira je jednom davno pala na babinu glavu, kao da je pala sa neba, mada nebo sa tim nema mnogo veze. Sjekira koja je pala neće se dići, jer ne postoji nijedan Raskoljnikov koji bi mogao i želio rascopati toliko lihvarskih glava. Raskoljnikov je ostao tamo negdje na donjoj polici biblioteke i na najdonjoj polici uma i srca. On je demon fikcije koja nam u polutami šapuće: ne postoji sila koja će se obračunati sa zlom, osim samog zla. Ne postoji pokajanje, postoji sjekira. Nikada se neće pokajati oni koji uživaju u zlu, kao što se nikada neće iskajati oni koji su u ime dobra počinili zlo…
Babe su, dakle, pobijedile. A sjekira je ostala jedini spomenik iznad onih koji su se grozili zla, ali mu nijesu umakli…
