Ili je šerif?
Narogušen i ljut sav…
Ili je Mugi, jednostavno takav?
Hoću da kažem, možda i nije ljut i narogušen, možda se on tako osmjehuje. Lavlji osmijeh… da se naježiš.
I nije samo jedan. Ima nekoliko lavova u našoj maloj carevini, u našem velikom zoološkom vrtu.
Eto, recimo podgorički šerif. Kad dostojanstveno hoda mi iz strip-generacije sjetimo se Vajata Erpa, čuvenog maršala, ili nas podsjeti na Džona Vejna, čuvenog vestern superheroja, koji je i čuvenim hodom pokazivao čuvenu moć. Opaki likovi. Mislim, brzi na revolveru.
Imao sam privilegiju da dva-tri puta prođem pored podgoričkog superheroja, slavnoga šerifa i da se, onako bojažljivo, zagledam u njegovo lice. Na tom markantnom licu bila je ispisana cijela istorija Divljeg zapada. U tom pogledu bilo je svega, od opake surovosti, vučje gladi, do čudesne saosjećajnosti koja superherojima nije dozvoljena, pa je se oni, po logici stvari, brzometno ratosiljaju. Saosjećajnost među ajkulama i hijenama, to ne može da bude! Dakle, rijetki trenuci raznježujuće saosjećajnosti vrlo brzo, revolveraški munjevito, zamjenjuju se prirodnim stanjem surovosti i oholosti koje je uvijek, radi većeg šmeka, oplemenjeno čuvenim kaubojskim, zapravo, šerifovskim cinizmom.
Htjedoh reći, takvi prvo pucaju, pa vas žale, odnosno oplakuju cinizmom ili studenim sarkazmom. Čudesan je to soj.
Svaki detalj na licu superheroja je državna tajna. On je, da uprostimo stvar, čovjek koji sve zna. Da prostite – tajnovidac. To je, složiće se sa mnom obični puk, posebna moć, čudesna harizma koja prosto-naprosto isijava sa lica svakog, pa i našeg, slavnog Šerifa. Elem, kad ga vidite ili kada se izložite opasnosti zagledanja šerifovske persone, nameće se zaključak – za ovog superheroja nema tajni! On zna sve o svakome, on zna, što je zaprepašćujuće, sve i o Njemu, vrhovnom, mislim. A ako zna sve o Njemu, onda je njegova moćnost neprikosnovena činjenica.
To su vam jednostavno, kako bi kukavna raja zaključila, hodajući spomenici. Podgorički šerif je hodajući spomenik sa otkočenim koltom i ledenim dubinama u bronzanom pogledu. Prešao sam, htjedoh da kažem, na drugu stranu ulice kada sam se bez predumišljaja susreo sa njim. Pobjegao sam daleko, i sada iz daljine ovo pišem. Sila Boga ne moli.
Šerif je, kažu upućeni u problematiku Divljeg zapada, nekoliko puta, brk u brk, skresao Vrhovnom sve u lice. I tada je, opet kažu upućeni u vestern-egzistencijalizam, ispod plehane PG zvijezde imao otkočeni revolver, ili levor kako se to obično kaže u našem tradicionalnom vesternu. Skresao mu je, a šta mu je skresao, ostala je tajna. Vrhovni je nakon tog kresanja iskapio bocu čivasa, a Šerif je u jarosti svojoj ispraznio svoj kolt pucajući u bistrooko podgoričko nebo. Odjeci tog prangijanja još tumaraju iznad Gorice i zaglušuju sluh drugova po kabinetima. Ne diraj u zmijsko gnijezdo, prosiktao je Vrhovni zaluđen strahom u ogledalu.
Vidite sa kim imate posla, braćo podgorička. Opasnost je njegovo ime.
Kažu da se Šerif otvara, žargonski rečeno, ili raspekmezi, narodski rečeno, ponekad u poslijeponoćnim satima, kada ga grešnog i silnog spopadaju utvare mnogopočinjenih grijehova. Sasvim razumljivo, jer, pobogu, i hodajući spomenici sa plehanom zvijezdom su, na kraju krajeva, ljudi! Kažu da je i drug Tito bio čovjek, makar u trenucima cirkanja i još ponekad. Elem, Šerifove riječi se tada pomno slušaju, pamte i zapisuju. One su službena tajna koja, kao i svaka tajna, nađu tajnoviti put do ušiju u mraku. Šerif je tako u poslijeponoćnim časovima nadahnuća iliti klonuća govorio, uz ritanje svoje ergele i prangijanje svojih pomoćnika:
Nije zmija otrovna samo kad ujede! Čuste li me dobro!? Zgrabio je potom za revere nekog od ponoćnih kauboja, pa je sa ludilom u sedefastom oku nastavio:
Više volim da me ljudi mrze zbog onoga što jesam nego da me vole zbog onoga što nijesam! Utuvite to dobro, mamlazi! Lajavce po ulicama i kabinetima brže umiri komad hljeba nego gomila kamenja!
U jarosti svojoj je sručio viski u lice zaprepašćenom barmenu. Onda je nastavio:
Nije važno šta govore iza tvojih leđa, važno je da kada se okreneš, svi zanijeme! Ovo da upamtite, stoko seljačka! Nijesu opasni oni koji su moćni nego oni koji su osvetoljubivi!
Poslije ovih riječi svi ponoćni mamlazi sa plehanim zvijezdicama su potegli koltove.
Šerif je izbezumljen viskijem i u čudesnom, rekli bismo dijaboličnom zanosu te noći, rekao još i ovo:
Više vrijedi vojska magaraca koju predvodi lav, nego vojska lavova koju predvodi magarac! I tačka!
Onda se zapucalo.
A onda je sve lavove neko gumom izbrisao.
Strašno, strašno…