Brevijar poraženih 3
7
U onome što je prolazno – a sve je takvo – osjetilima hvatajmo biti i intenzitete. Gdje tražiti stvarnost? Nigdje, dakako, osim u raznovrsnosti osjećaja. Tko se ne uzdigne do njih, kao da i ne postoji. Neutralni je svijet odsutniji od zamišljenog. Samo umjetnik oprisućuje svijet i samo izražavanje spašava stvari od kobne nestvarnosti.
Što sačuvati od svega proživljenog? Bezimene radosti i patnje, kojima smo ipak nadjenuli ime.
Život traje koliko i ustreptalost. Bez nje je tek životna prašina.
Uzdignimo ono što vidimo na razinu vizije, a ono što čujemo na razinu glazbe. Jer ništa ne postoji po sebi. Svijet tvore naše vibracije; odmor naših osjetiia njegove su stanke.
Ako Ništa zahvaljujući molitvi postaje Bogom, onda i privid postaje prirodom zahvaljujući izražavanju. Riječ krade povlastice trenutačnu ništavilu u kojemu živimo, otima mu fluidnost i nestabilnost. Kako bismo se iskobeljali iz makije osjeta i osjećaja da ih ne uobličujemo – u ono što nije? Tako postaju bitak. Stvarnost je materijaliziran privid.
Negativna tjeskoba tjelesnosti, biblijski protesti krvi, slika nadolazeće smrti i kobna očaranost bolešću blijede pred očajem što isijava iz blještavila ovoga svijeta. A sjećanje na najjasniju i najoštriju bol, najpouzdanije ludilo tvari podređene mojemu Ja, iščezava pred zanosnim mukama ovozemaljskih Ijepota. Kada su se, na planinskoj ili morskoj osami, sred gluhe ili gromke tišine, pod nostalgičnim jelama ili vječnim palmama, moja čula, a s njima i cijeli svijet, dizala ponad vremena, sreća uronjenosti u ljepotu i sigurnost da ću je izgubiti tako su me okrutno razdirale da se krajolik gubio u neodređenoj i uzvišenoj supstanciji neutješna divljenja. Samo je ružnoća bezbolna.
Cari privida koji ugrožavaju visine veća su muka od svakoga pakla što ga smisli čovjekova umjerenost. Iz svijeta me nisu prognale paklene strahote: prečesto nailazeći na raj zemaljski, moja su se osjetila sjedinila s nesrećom. Zašto me sred savršenstva apsolutna trenutka mrmor prolaznosti morao vratiti okrutnosti vremena?
Ako si katkada vidio cvjetove badema što uslijed milovanja lahora lepršaju k tlu i mediteransko nebo što silazi u njegovo granje zato da povrh te eksplozije latica oko ništa drugo ne bi moglo ni zamisliti, onda si se i ti otkidao od trenutaka ne bi li se strmoglavio u pustinje vremena.
Strah od svršetka cvjetanja zatrovao je raj mojih čula, jer u čulima ukorijenjenima u prirodi nikad ništa ne bi trebalo svršiti. Ljepote svijeta ranjavale su me okrutnije od putenih zanosa, više sam krvario od sreće nego od očaja.
Mistično razrjeđivanje vremena u posvemašnjem ništavilu ljepote… Njime hraniti očekivanja vlastite mi krvi, hraniti ih valovima i skladnim odsjajima vječne beskorisnosti.
Smisao postojanja tek je u prividima zbog kojih bismo poželjeli umrijeti… Hoće li latice zauzeti mjesto ideja?
Vrijeme ište drugi sok, vene drugi mrmor, tijelo druge obmane… Izravan svijet koji ničemu ne služi, svima dostupne ruže što ih se nimfe razuma ne bi usudile brati…
Zašto smo spasenje duše tražili u drugim svjetovima ako nam lelujavost ovoga nježnijim dokidanjima može podariti vječnost ? Opojno ću ništavilo preoteti svakomu cvatu, a od poljskih korola spraviti sebi postelju. I neću više bježati među zvijezde niti se povlačiti u mjesečeve samoće.
Estetska nirvana svijeta: s pomoću najvećih privida dosegnuti najviše vrhove. Biti sve i ništa u pjeni trenutka. Uzdići se, na samome rubu svojega Ja, u neposrednost i prolaznost
8
Naucima nedostaje snage, poduke su glupe, uvjerenja smiješna, a cvjetovi teorije sterilni. Od svega što jesmo života ima jedino u snazi duše. Ne budemo li od te snage stvarali nepotrebnu glazbu, a dosadu uzdizali na razinu proročanstva, u kakvu ćemo se to tajnu zakopati ? Ne kuca li nam u bilu upravo tajna tvari, ne prizivlje li nam njegov ritam melodije neodgonedjivosti ? Budan, ne znam u što vjerovati; rastužen akordima, još i manje. No kad sam već tako lišen svake vjere, zašto se život pretvara u Ja i zašto me posvuda ima?
Završnica nutarnje glazbe stapanje je u kozmičkom andanteu.
Oluja što iz ideja oslobađa trube smiruje se i vodoravni spokoj teče poput osunčane odsutnosti.
… Često sam osjećao da mi je duša pokraj tijela. Često sam osjećao da je daleko, često bez razloga i cilja. I kako sam je mogao slijediti kad je nenadano odlijetala iz gnijezda mojega srca? Nije li njezin usud lutanje stazama osjetila? Što li je onda tjera drugim prostranstvima, kojima je ne mogu slijediti ? Ljudi je posjeduju, raspolažu njome, ona im pripada.
Samo ja ostajem pod sobom.
Prestani bdjeti nad svojom dušom; eno je gdje već grabi prema nebu! Neprijateljstvo joj je prirodan put. Kojom bi je mrežom mogao vezati za do? Kad bi barem jačina njezinih oluja nalikovala na prolazne strasti, mogao bi je zauzdati korzetom tijela! Trenutak nepažnje i ona se, sva od plamena, oslobađa, kreće k drugim svjetovima.
Odakle taj iznenadni žar koji je tjera na nebesko progonstvo, dok ti ostaješ tu, poput žrtve kraj napuštena tijela?
U njoj je ubojito pulsiranje što raskida ovozemaljske veze, glad za srećom mimo sreća, želja za astralnim iščeznućem, nestajanjem u drhtajima, utapanjem u pjeni božanskoga kajanja. Kakva je to krila dobila krišom, kad su je nenadano ponijela, uzdrhtalu, i dalje od sunca, pa sad obuzeta nerazumnim životom onkraj života, leteći za sobom ostavlja tragove svjetlosnih izvora?
Htio bih umrijeti tisuću puta – i da se ona raspe bespućima nigdine.
Tražio sam spokoj duše u krajolicima, osmijesima, idejama.
No skitnica kakva jest, nije im pravila društvo, nego se kovidala vrhovima svijeta. Kad će se dakle njezina uzavrelost spustiti u blizinu svakodnevna nepostojanja?
Da mi je barem druga duša… Ispraznija duša!
9
Znam da u meni čuči vrag koji ne može umrijeti. Ne treba mi sluh izoštren istančanim torturama ni čulo okusa za octenu krv, dovoljna je gluha tišina koja nagoviješta dug jauk. Onda razabirem opasnost. I okrenem li se prema despotskom i ponižavajućem Zlu, to se iznenadno, nesmiljeno i razorno božanstvo odmah diže u nebo, u mozak, u zidove.
Nepomično čekaš. Samoga sebe. No što ćeš sa sobom?
Što ćeš si reći dok te okružuje tolika neizrečenost?
Što prolazi kroz tišinu? Ili tko? To kroz tebe prolazi i iz tebe izlazi tvoje zlo, sveprisutnost tvoje negativne tajne.
Razmišljaš li o tome što bi htio biti? Tvoja kajanja nemaju budućnosti. Niti ti ikakva budućnost pripada. U vremenu za tebe više nema mjesta, u vremenu buja strah.
Stoga odlaziš. Dok odlaziš, zaboravijaš se. Dok koračaš, bivaš drugi, a dok bivaš, već više nisi.
Emil Sioran
