To je bio bunar.
Snijevao mu mjesto.
Usred noći se prenuo, tako mu voda zamirisala.
Izletio iz kuće, skinuo bijelu spavaću košulju, pritiskao je kamenom na onom mjestu.
Kao bijela golubica.
Pa slatko zaspao do prvih pjetlova.
Pa opljunuo dlanove bez doručka.
Nije stao dok joj nije vidio oko.
Na trideset trećem metru.
Oglednuo se u rođenoj vodi.
Tajio kako je suzama nakapao vodu- dožudnicu.
Kad su banula ona pasja vremena, čovjekoliki ga bacili u rođeni bunar.
Pa su ga, u druga pasja vremena, čovjekoliki čovjekolikih začepili betonom.
Pa okot okota ustupčio grdobu na temelju od bunara.
U ova treća, pasja, vremena.
I još se pitaju: Šta li smo Bogu zgriješili…
*******
–E da mi je bunarske vode—zavapio najžedniji u birtiji kao da je na samrti.
Konobarica mu pridala punu čašu.
Iskapio čašu.
Žeđ-jok.
To je jedan od onih što su ono oko onog bunara.
Već pao u bunar.
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač Zenit Novi Sad
