Kad bi mogli da ih zatvore.
Kad su ih već uzeli pod svoje.
Pa da otvore nove.
Kad su im već izlili temelje.
Da ukinu i zvonce.
Kad su već ukinuli znanje.
Da zapljunu plamičak, kad su već kamenovali plamen.
I da kamenuju onog potonjeg đaka što bježi od njihovih škola.
Da ga oduče od učenja.
Da ga oslobode od slobode.
Da mu omrznu pusto đakovanje.
Kad su mu već zamukli učitelja.
*******
Još ne uđe, a bijesni kidiše:
–Jesi li donio bukvar—pa zatropće ispod šanka kao konj od muva.
Onda zanjišti, tako se smije.
I mi, zamekećemo.
Onaj sa knjigom- stidan kao đače.
Sjedne poskrajnuto, sakrije knjižicu.
Stigne mu kafa, pa krišom zašuška.
Srkom maskira listanje.
Pa je zaklopi i miluje dlanom.
A lapis krije ispod astala.
–Do kog si slova stigao—opet onaj bijesni za šankom zakopita.
Pa zarza poslije njiske.
–Ja do A, ti do Š.
Kao da mu odgovori.
A ne reče ništa…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač – Zenit, Novi Sad
