Gdje se god ugnijezdi cvrkut, čovjekoliki-udri.
Obale krošnju, ogole varoš.
Pa zasade malokrvni cvijet.
Pa ga izgaze.
Pa naprave spomen-obilježje drvoredu koji su posjekli.
Tu im ne slijeću ptice-izgnanice.
Tu im nema lisnatog žuborja.
Nema ni hlada.
Taman da ih i sunce ostavi.
*******
Volio da zaliva drvored.
Kanticu, pa na varošku česmu.
Tako mu krošnje pjevale.
Tako mu tekli dani.
Kad se rastao sa drvoredom, rastao se sa životom.
Iščupao žilice, pa se vinuo.
Kantica ostala pored varoške česme.
–Još je tamo—kaže onaj što stalno zijeva kroz prozor birtije.
Neko pomisli na drvored.
Niko na čovjeka…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog i birtija
Izdavač – Zenit, Novi Sad
