Pratila rijeku.
Vodila kud je trebalo.
Rijeka-do ušća, džada-do kraja džade.
Džombasta, koritasta, ali sigurna.
Njome se bosonogalo i zaprežilo.
Taman: ni preduga, ni prekratka.
Imala uzbrdice i nizbrdice.
Imala i predušja i krčmice.
Imala i putnike, nikad jagmu.
Imala i drumske razbojnike.
A sada je nema.
Ostala od nje linija kao krastica zaborava.
Da znaju kuda je vodila, opet bi-džadom.
Čovjekoliki su zatrpali džadu, pa su udarili svojim putem.
Putevi im liče na neodmrs.
*******
–Kuda si—pita ga, a odgovor mu-krv na oči.
Upitani kaže: Džadom.
Pitalac sruči u sebe, razgovor se završava, a ni počeo, ni koraknuli džadom.
Dolaznik posjedi za astalom u birtiji dok se voda ne umlači.
Ustane, laku noć, ode.
Pritegne opanke, valja mu džadom.
Onaj mu opsuje i opanak i džadu.
I oca i mater.
I okot.
Krivo mu, valjda, što je zalutao…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač – Zenit Novi Sad
