Igra
Kao, igraju se.
Igra im kidisanje.
Igra im sve, samo nije igra.
I liptanje krvi, stida i sramote.
Sve im se pretvorilo u igru koja nije igra.
Igraju se i grobovima i kolijevkama.
Jedino je pobjednicima njihove igre teže nego poraženima u toj igri.
Sve bi dali da nastave takvu igru jer su bez duše zaigrali.
Čovjekoliki traže smisao u besmislenoj igri i proklinju život jer je manji od male igre.
*******
Došao k nama jedan i pitao s vrata otresajući kapi s ramena:
–Gospodo, je li slobodno zaigrati…
Zapanjeno se zagledali, a onaj što kvari svaki igru odgovorio siktavo:
–Koju sad pa ti igru igraš…
–Igram svoju igru—odgovorio nepoznanik i oklijevajući pripremio se za igru.
–Baš da vidimo i to čudo—javnuli se prozukli glasovi iz dna birtije.
I ovaj zaigrao, pa igrao, igrao, igrao, nije stao.
Birtijaši gledali, gledali, gledali, cijedile se bale.
Kad je igrač završio, duboko se naklonio.
I dobio flašom u tjeme.
Krv zamirisala, igrača iznijeli.
–Da nastavimo našu igru—rekao onaj što kvari igru i zađenuo palac za pojas.
I nastaviše nešto što i nije igra.
Kao da igre nije ni bilo…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač – Zenit, Novi Sad
