Od iskona, do dana danjega.
Tako kažu čovjekoliki, a ne znadu ni šta je juče bilo.
A danas im je ponajmanje bitno.
Mi smo, kažu, od iskona bili neko i nešto.
A iskon im se prepriječi u dušniku kao riblja igla.
Pa ih davi iskonski.
Iskašlju iskon, razmažu ispljuvak.
Iskon im, vele, najvažniji, bez njega su niko i ništa.
I baš svi su od iskona tu gdje su sad.
Od iskona se baš nimalo nijesu pomjerili.
Kao kamen stanac.
I nikome ne daju to što je od iskona njihovo.
Iskon im je najtvrđa zakletva i najveće imanje.
A nemaju se ni u šta zakleti.
I sve tako.
Palamude o iskonu.
Od iskona.
*******
Onaj što je od iskona to što je od danas kidisa na
nepoznatoga koji se pokaja tek što je ušao u birtiju.
–Ovo je moje i samo moje od iskona—pa iskolači i zabrekta svim žilama.
Nepoznati ustuknu više začuđen nego poplašen.
Iskonski pobjednik se pobjednički zavali i iskapi čašu.
Onaj što je ustuknuo, obigra triput oko birtije.
Vidimo kako kruži.
Poslije trećeg kruga, eto ga natrag.
Ni čuđenja, ni straha.
Kad je galamdžiji pokazao lednu tapiju, galamdžija-curak u gaće.
Kao i svi njegovi.
Od iskona…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač – Zenit Novi Sad
