Ljepota
A ako je više nema, šta li će spasiti svijet…
A ako je više nema, nema šta ni da se spasava.
Gdje je god uoče, čovjekoliki je dobro izgaze, pa ispršte.
Pa još i razmažu, da slučajno ne bi vaskrsla.
Pa joj i tragove zacrne, da sakriju spomen.
Pa kad spomen sakriju, kobajagi odahnu.
I ne mogu da se smire.
Opet obiđu razbojište, uvjere se da tragova nema.
Pa opet-ništa.
Nema im smire.
Ljepota ih proganja kao grdni košmar.
Onda nakazanost proglase ljepotom.
Onda se klanjaju nakaznoj ljepoti.
Onda im nakazna ljepota ostane skotna.
I okoti mnogo nakaznih ljepotica.
I ono što se okotilo, brzo se koti.
I okot okota procijuče kao mišje gnijezdo.
Tako cijeli svijet postaje leglo takve ljepote.
*******
Jednom, kao da je ušla.
Veče prohladno.
Ružni otvorio vrata birtije, a mi se stresli od studenca.
–Da izađe dim—rekao, pa se svalio.
Dim izašao.
Nešto ušlo.
Popadali sa stolica.
Poslije ćutali, kao čaše.
Ružni zaustio, mi ga zapušili.
Šta ima da pita…
Ušla, izašla i gotovo.
Ako je već bila ona, a sva je prilika da jeste.
Što li smo se prepali…
Što se nijesmo zadivili…
Boris Jovanović
Bog u birtiji
Izdavač: Zenit, Novi Sad
