Ljeto
Ne daju mu da uzri.
Ne daju mu da bude dugo toplo ljeto.
Ne daju ni da bude varljivo.
Kao u onom divotnom filmu o jednom pravom varljivom ljetu.
Na varoškoj ulici, pred bibliotekom, pored rijeke, u kafani.
Dok hljeb miriše, a bruji pčela.
Sa zrikavcima pravim i zvijezdama.
Prašinom koja šušti i drijemežom u hladovini.
Otimaju mu čovjekoliki i jaru i suton.
I zornu svježinu.
Kad kožu takne milokrvna jeza.
Kad joj se bedro ispod plahte naježi.
Ubijaju mu ljetnju dosadu i omorinu.
Ne dadu mu da niže ljetnje dane kao brojanicu.
Ne daju mu herbarijum ljeta.
Zunzaru u kuhinji nad mušemom.
Rastvoren veliki prozor.
I nebo u velikom prozoru.
I krastice na koljenima.
Varakanje-ljubakanje.
Ćorave mu mjesečinu.
Potapaju čunić na mirnoj jezerskoj vodi.
Ne mogu više da osjete ljeto.
*******
Dohodio nam ljeti, a sandale mu škripuću.
Hodočasnik ljeta.
Pod šeširićem, u prugastoj majici.
Okrugli stomačić, krivonog.
Iz torbice vadi takulin.
–Piće za birtiju—tako uvijek.
Sav ozaren, kao ljetnje jutro.
Kad dođe, znali smo, došlo nam ljeto…
Eno ga sad, pod humčicom.
Na glavici starovaroškog groblja.
Niko ga ne pominje.
Samo onaj rasrdnik ponekad zijevne:
–Jebem ti vrućinu.
I otire znoj, otrese šaku.
Nešto nam odnio.
A ljeto pri kraju…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač Zenit Novi Sad
