Manastir
Sve je više bijeli leptir na latici vremena.
Slučajno se začekao na litici, među čovjekolikima.
Neko ga je nekada, gonjen silom čudesnosti, prizvao sa neba baš tu, pored divljih voda.
Jedni mu mjerkaju stari temelj.
Drugi mu zure u starije kube.
Treći zvjere u najstariji krst.
Hoćka im se da ga opuče sa litice.
Da mu otruju oltar.
Da nebo prodaju za glib.
A on-titra kao leptir, krila mu dršću.
*******
–Možeš li zamisliti ovo ovuda bez namastira—pitali jednog jedinog nebočeznika baš onako-mrzilački.
–Mogu—rekao kako jeste nebočeznik.
–Možeš—propištali u jedan glas kao da im se kamen sa kamenog srca odvalio.
–Mogu—pritvrdio nebočeznik.
–Pa kad možeš—zavitlali kurjački—eve ti, pa udri—i pružili mu teški malj.
–Razvaljuj—komandovali štrcajući krvoločjem.
Nebočeznik uzeo malj, primakao se ponoru, bacio malj.
–Ne treba ja da rušim pored vas—rekao i odstupio.
Za maljem poletio nebočeznik, za nebočeznikom vinuo se leptir…
I tako…
Uvijek streknem kad se približim onoj krivini što se razmotava.
I uvijek se mucajući zapitam:
–Je li mi još tu…
Pa poslije smirujem jezu u ovoj birtiji….
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač Zenit Novi Sad
