Kako ih samo sijeku, kao da siju.
Kako ih samo satiru, kao da sade.
Kako ih kolju, kao da miluju.
Padaju, padaju, padaju…
Ko ih čuje kako plaču, kako cvile, kako tuže, kako leleču, ostaje bez sna.
I ako zaspi, sanja strašan šumosijek.
I taj šumosijek u njemu raste.
Pritisne mu dušak, pomrači mu dan.
Vrište testere, mlade šume vrište.
Ne daju se lako, ali će se dati.
Kad pobiju šume, kasape pale mrtvace.
Kidaju noge, ruke, glave.
Brste im zelene oči.
Prosipaju krv koja šumi.
Kad čovjekoliki odu, ne čuje se ništa.
I tada se čuje sve.
Ledikrvka zaklanih šuma.
*******
Znam onoga što mi je ubio zavičajnu šumu.
Umjesto da mu kažem-šumoubico-samo mu pružim ručicu.
Još ga i častim u birtiji.
Sruči nekolike, ustane, ode.
–Eve mi kupca—kaže i trči ka kamionu.
Naslagao nikad više mrtvaca.
Možda ponekad sanja sjekiru, mislim dok šumoubica odlazi.
Kako mu se prikrada, oštra i hladna.
Kako mu ulazi u postelju kao zmija.
Ili ipak ne sanja.
Šume se ne svete kao ja…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač – Zenit Novi Sad
