Tuga
Ima nešto o tome kod Čehova u onoj velikoj majušnoj priči.
U onoj običnosti sa okidačem.
U njoj i nema nekih bogzna suza, ali ima snijega.
I taj snijeg pokriva pala ramena onog kočijaša.
Pokriva i put pred njim i konjića.
Sije tuga sa neba kao da nebo samo tome i služi.
Sije, a ne pokriva vrelo srce koje tuguje.
I sad čovjekoliki kobajagi tuguju.
Ali nema to veze sa onim kočijašem, onim snijegom, putem i konjićem.
Pa kako bi imalo veze sa Čehovom…
Čovjekoliki eto tuguju iz čiste razbibrige.
Kao da tuga nije briga.
Ili uprte kobajagi tešku tugu, stenju i tuguju.
Kao da je tuga, božemiprosti, hladna kamenčina.
Kad Tugomir dođe urijetko do birtije, ne može od tuge da uđe.
Tužan se predomišlja na vratima.
Tek što nije ušao, pa odustane.
Gledamo ga kako se na pragu muči.
Kako na pragu tuguje.
–Uđi, Tugomire, da nas razveseliš—mune ga podmuklački onaj što ne zna da tuguje.
Kako ga mune, tako se po birtiji zapjeni arlak.
Tugomir strekne i odleti s praga kao vrabac.
Poslije buljimo u lampicu nad šankom…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač – Zenit Novi Sad
