Oni kao vjeruju.
Bolja je jedna nevjera nego stotinu njihovih vjera.
Čovjekoliki, na primjer, vjeruju da su vječni.
Ako im se slučajno desi da umru, ne vjeruju šta im se desilo.
Kad god pođu da utvrde vjeru, vrate se kao nevjernici.
Vjeru im utvrđuju oni koji u sve vjeruju sem u vjeru.
Potkivaju ih laživjerom kao kljusine.
Tako se kovitla, kao ludo vitlo, mahnito kolo vjernika.
*******
Jednom smo se, onako kako samo mi znademo.
U birtiji, pored puta.
Pomiješali i kape i glave.
Ozvjerili i posljednje jagnje u sebi.
Blejali, ličilo na kurjačko arlaukanje.
–Ništa ti ne vjerujem—arlauknuo i lupio o astal.
Onaj kojem se ništa nije vjerovalo bio jedini koji vjeruje.
Naišao slučajno, pa sjeo među ludu braću.
Ne bio kadar da ode jer je vjerovao da treba da ostane.
–Ništa ti ne vjerujem—opet arlauknuo i opet lupio o astal.
Onaj ćutao, jer je vjerovao da treba da ćuti.
Kad smo poustajali, svijet se zaljuljao kao luda krošnja.
Onaj što ćuti i vjeruje ostao, jer je vjerovao da treba da ostane.
Eno ga još tamo, na vidikovcu.
Vjeruje da život prolazi i onima koji vjeruju…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač – Zenit, Novi Sad
