Nije se čuditi što su prodali rođenu majku.
Takvi su čovjekoliki.
Nego, što ubijaju vodu koja ih je rodila.
Ubijaju najveću milosnicu kao najgoreg krvnika.
Gdje god je vide-poloču.
Zatucaju kao zmiju.
Pregrađuju.
Pripitome.
Pritrpavaju.
Prljavim cijevima joj probiju oko.
Truju joj žuborje.
Prodaju joj snagu.
Siluju ljepotu.
Iskapili bi je nadušak kad bi mogli.
Ovako će ih bezumne ubiti žeđ.
Lipsavaće kao paščad pored nadošlih ubijenih voda.
*******
–Ima li kesa—pita, a obrazine mu kao kese nabrekle.
Pa se okrene nama za astalom i oduši.
Pokulja iz njega bujuca sprdnje kao kloaka.
I mi zaklokoćemo.
Onaj, sav grk, nekako se osmjehne.
Malo, pa ode.
Zajaše bicikleto, pravac rijeka.
Umiva vodu, voda ga umiva.
A srce mu: kao vodeničica…
Boris Jovanović
Iz zbirke Bog u birtiji
Izdavač: Zenit, Novi Sad
