Čovjekoliki joj iščupaju žilice, ishrknu je, ispljunu na put.
Može se ponekad ponegdje vidjeti kako svitka kao staklence.
Zatreperi kao list ili kao svitac.
Nešto je izbaci na obalu, čovjekoliki kamenom, pa vrate.
Potone na dno, pritaji se, čeka.
Ako stigne da procvjeta, zamiriše svijetom…
*******
–Šta li ćeš ti ovamo—dočeka ga zadrigli kao da je u birtiju ušao gubavac.
Kad iskapi, otre mokra usta, pa dolaznika za vrat.
Kad oposli, vrati se, protrlja šake.
Eno ga pred birtijom, leži na betonu.
Tiho zaječi, pridigne se okrvavljen.
Mine pored birtije kao sunčev zračak.
Uskoro će tako minuti svijetom…
Boris Jovanović
iz knjige Bog u birtiji
