Jasan Pogled
U svakoj kafani, dok je još u njih zalazio, imao je svoj sto, svog konobara, svoje žene. Vodio je sa sobom dva ćelava mišićava momka, sinove nekog kovača, koji bi umjesto njega, kad piće pređe u usijanu euforiju, svojim granitnim lobanjama razbijali kafanski inventar. Dva momka su brinula o njegovoj […]
Izdvajaju se iz crne gomile. Vretenasti i mrki, skidaju zamašćene kape i prilaze mu ruci. Cjelivaju krst postiđeno, tiho. Ljube se srdačno i uzimaju blagoslov. Gleda ih kako zagrljeni odmiču. Lice mu neveselo, oko suzno. Zna: čim umaknu pogledu prosuće krv prvome do sebe. U kupinovom grmu ostaće njihove kape. […]
Ne traži, sam će doći. Na vrhovima prstiju ili kroz tresak. Može biti i smešno pa ćeš na tren odahnuti. To kako dolazi samo on zna. Sevnuće u blistavom danu kad ti sve bude potaman. Nećeš uspeti da se iznenadiš. Nećeš uspeti. Sve će biti nemo a vrištaće. Jasna Đurđić […]
I “To što sad mislite, nije baš.” “To što ste vidjeli je obmana, dopadljiv trik, ruže i mrežaste čarape. Ozbiljno.” “I ništa se čudno ne događa.” “Samo je toplo i prijatno.” “Sasvim je bezbjedno.” “Pa dobro, kad ste već tu, zagrljeni, valjalo bi da osjećate nešto!” “Slušajte, dodirnite.” “Dodirnite […]
Kažu mudri ljudi Saberi, oduzmi Svedi račune! Sa kim? Sa sobom? Pa ja odavno račun platih, Sve bez veresije Ali i kusura. Smešno je dobri moji Smežurani starci. Hranite golubove, hranite sećanja, Ali mene ne mešajte sa vama. Sve sam u dlan ruke zašila. U jednu liniju Dobri moji, igrajte […]
Nikada ne možeš u potpunosti upoznati jedan grad Nikada ne možeš u potpunosti upoznati jedan grad – rekao sam Silviji. Bez obzira što šetam, gledam kuće i lica, slušam, izmotavam se pred izlozima punim cipela i suhomesnatih proizvoda. Možeš se popeti i na krovove, možeš i leći na pločnik i […]
Vratili su se kasno. Napunili čaše. Porazbijali okna. Zure u prozore. Ne smiju izaći. Strahuju da je napolju polomljeno nebo.
Kako smo daleko od smrti Kako smo daleko od smrti. Kako smo blizu smrti. Nekada je bilo drugačije. Ja mogu da zamišljam. Da stanem na nadvožnjak, ispod automobili jure i do 150, možda i 200, kilometara na sat, i da pomislim da skočim. Pitanje za Silviju, pitanje koje joj neću […]
Najteže su im usirene riječi. Brzim korakom odmiču suprotnim smjerovima. Kad se udalje od poslednjeg svijetla uplaši ih mrak i samoća, pa jedva čekaju da se opet sastanu. Iščekuju žudno ponovni susret da bi opet ćutali.
Moja me ruka upozoravala da ne bludničim po ostavljenim trgovima tražeći nešto, što su drugi odavno pronašli. Ali ja uporno svake noći napregnutim očima sve do jutra to davno nađeno još uvek tražim. Jasna Đurđić