Lijepa nam je kolibica, nije da nije. Onako, da čeljade ponekad, ako ga pripuste, dođe i da dane dušom…
U toj kolibici se ranije, kažu stare kaže, i živjelo, a sada se ili dođe na ferije, tek da se glava unese, ili se, onako kako samo to mi znademo, živucka…
A to živuckanje ima svoje draži. Dražesna kolibica je bogomdana za to. Nije za nekakav pravi, ozbiljan život, niti je za neki pristojan stalni život, ali jeste za meračko živuckanje…
Kolibica se jeste malo nakrenula i zidić joj se urušava: ali joj ništa osobito ne fali. Ko nije pretjerano izbirljiv, gotovo da joj ne može naći nijednu ozbiljnu manu…
Ima li krov- ima. To što je krov ulegnut i isprovaljivan, nije se čuditi. Kolibica je poodavno zakrovljena dobrom japijom, ali lupeško vrijeme je učinilo svoje…
Zidić kao zidić jeste djelimično oburdan, ali još nije zmijska suvomeđina. Nekako se drži, a do kad će- ne znamo. Kada se jednoga dalekoga dana oburda, kao i sve što se kad-tad oburdava, a osobito ono što je oburdavanju sklono, vjerovatno nikoga i neće biti unutra. Šteta će biti velika, ali čeljad su važna…
Neka druga čeljad će doći, opraviće krov, prezidati ruševinu i useliti se kako to i nebo zapovijeda…
Temelj naše kolibice je potpuna misterija kolibograditeljstva. Svaka koliba i svaka zidanica na nečemu nekako stoji, a naša kolibica-jok.
Nekada je, kažu stari plemenici, stojala na tvrdom temelju, na ljutom kamenju, a sada stoji na vazduhu…i to onom euroatlanskom koji je, kako stručnjaci za vazdušna i maglovita pitanja tvrde, tvrđi od armirane betončine, pa čak i od serbskog tvrdoglavlja.
Još da prođe jedno desetljeće i naša će se kolibica oslanjati na bezvazdušni prostor i plutati kao svaki vještački satelit beskrajem transatlantskog prostranstva…
Ko to dočeka, imaće ćemu da se čudi. A ko se bude čudom čudio, imaće i šta da proslavlja svih pet radnih dana svake nedjelje i svakog mjeseca u neradnoj godinici.
Naša je kolibica već sad preuređena samo za proslave i državne derneke, za domoljubne tulume i brdsko-planinsko bekrijanje, za mediteransko ćakulanje i katunsku nirvanu.
Kad je tako sada, možemo zamisliti kakvo li će tek biti u bliskoj budućnosti koja će biti konačno ostvarenje naše daleke sreće…
Što bi rekli naši stari, a stari su naša budućnost: neka smo mi živi i zdravi, a mladima u kolibici, kako kolibar da…
Najbitnije je da se na kolibici dobro drže držači u kojima su zađenuti naši suverenistički alaj-barjaci, a ostalo se, kako to nalažu pravila demokratskog čovječanstva, rješava u brzom hodu…
Kad naši dobri dužnosnici, redarstvenici i domoljupci, pobiju državni barjak na prigodno mjesto, a svako mjesto je za to prigodno, naša kolibica dobije poseban svečarski i dirljivi izgled.
Jer, nije mala stvar nositi toliko državnih barjaka i barjačića, a još uvijek kako-tako stojati na temeljima kojih, rekosmo li, nema…
Poneki neupućeni čovjekoliki stvor može pomisliti da silni jarki jurišni barjaci i kočoperni naduvani prpošni barjačići drže našu kolibicu, a ne obratno.
Zato i ne čudi kada strane diplomate s pravom šalju povjerljive depeše svojim centralama u kojima iznose zaprepašćenost količinom barjaka i barjačića i čvrstinom kolibice koja samo što se nije urušila pod teretom nabildovanog i našmrkanog domoljublja…
Naša kolibica ima i dimnjačić iz kojeg koluta gusti crni dim, a kad ne koluta dim, onda ima i ptičica na dimnjačiću.
A ta ptičica na dimnjačiću-odžačiću liči na gavrančića.
Što se tiče enterijera: mnogo je tmušavo. Vidi se samo silueta jednog mladog visokog čiče oko kojeg se sve u kolibici okreće u ludom kovitlacu…
