Kako se, zapravo, jedan obespravljeni, osiromašeni, bijedni, ubogi, razočarani, beznadni, depresivni, letargični, očajni, ojađeni itd, građanin N. N. odlučuje da, demokratski kazano, svoje povjerenje iznova i iznova, pokloni upravo onima koji su ga, neosporno, ali posve oprostivo, doveli do pomenute obespravljenosti, siromaštva, bijede, ubogosti, razočaranosti, beznađa, depresije,letargije, očaja i ojađenosti itd?!
Neka sila, sasvim očigledno, vodi tog pomenutog N. N. građanina do biračkog mjesta, do sopstvene kabinice, crne komorice, pa do glasačke kutijice, strašnog sudilišta, pa kasnije i kroz život cijeli, jer nije život isto što i polje preći…Sila je to, nepoznata i nemjerljiva koja pomenutom N. N. građaninu donosi očiglednu nasladu dok na pomenutom glasačkom mjestu u pomenutoj glasačkoj crnoj komori, prignut pomenutoj glasačkoj kutijici kao giljotini, daje veličanstvenu priliku da sam sebi potpiše srašnu i konačnu presudu…
Voli naš većinski N. N. građanin da sasvim svjesno i racionalno, sasvim odvažno i dostojanstveno s vremena na vrijeme, vanredno i redovno, izvodi sebe pred strjeljački stroj i potmulim glasom komanduje istome. Voli, vatreno voli, da razdrlji junačke grudi kako bi primio poklonjeni kuršum laži na koju je bezuslovno pristao, pa potom iznova i iznova, vanredno i redovno, padao kao neumrla kočoperna žrtva sopstvenih, ili tuđih, lakrdija sročenih u slogane i lozinke promašenog života kojem je cilj ljigava servilnost i gnjecavo podaništvo…
Sila nesaznatna nadahnjuje N. N. građanina da mre i vaskrsava na sopstvenom biračkom mjestu i da sa tog demokratskog bojišta prepunog nagaznih demokratskih mina, i bojnih legalističkih toksina, onako izranjaljen i masakriran, no ipak nedotučen, izađe još živakniji i žilaviji, još postojaniji i spremniji čekajući narednu izbornu priliku kao sopstveno vaskrsenje…
N.N. građanin je, uglavnom, mrtav od ciklusa do ciklusa, od izbora, do izbora, da bi oživio na sopstvenom glasačkom mjestu, očitao jecajnim glasom sopstveno i kolektivno opjelo, i mirne duše i lomnoga tjela, opet prešao u tinjajuće stanje, stručno govoreći- u redovno stanje potpune hibernacije. Građanin N. N. ta tinjajuća živuljka, ta iznemogla jedinka bez obaveze je da daje znake života do prvih narednih, redovnih ili vanrednih izbora. Mre, nosilac suverenog građanskog prava da bira i nikada da ne bude izabran, mre, rekosmo li, da bi vaskrsnuo i vaskrsava, kazasmo li, da bi mreo. Tako, na toj zaustavljenoj ili nakratko pokrenutoj vrtešci građanske lojalnosti, naš izmučeni i izmoždeni građanin provodi svoje zemaljsko vrijeme ne nadajući se nekakvom vječnome životu u kojem nije važno ono najvažnije i nije veliko i moćno ono najveće i najmoćnije…
Zašto bi, uostalom, naš N. N. išao kod nekakoga Svetog Petra ili sličnoga administrativca kad on bodro i radosno, onako nadahnut jadom i bijedom, kad za to dođe vrijeme, ide svojoj glasačkoj kutiji, izvan koje nema ništa, a u kojoj se nalazi sve. Svijet izvan glasačkog mjesta, kosmos izvan glasačke kabine- crne demokratske i mađioničarske komorice, nije ništa veće od ništavila, niti je išta važnije od besmisla. Tako, sasvim pravilno, sasvim po uputstvima za upotrebu i skladištenje glasačke ličnosti, rezonuje naš N. N. dok mnogo puta za svoga zemana pečati sviklo, hrabro i odlučno, presudu u kojoj piše: osuđen na život, smrt se, zbog glasačkih zasluga, još jednom odlaže…
Stoga se, dragi moj zemljače, ne pitaj za kim glasačka čakalica lojalnog DPS- građanina svaki put zvonkije zvoni, jer za čakalicom mnogi dohode do svoga pojilišta i mrsilišta. Počeknu malo iznad čarobne sveznajne crne kutije, poklone joj se i izađu napolje u svijet, koji, rekosmo li već, nikome od pomenutih i nije važan. Kad osokoljeni građanin N. N. polomljenih krila i slupanog života ubaci presavijenu hartišku u prorez proždrljive kutije, učinio je ono što se jedino od njega traži: potvrdio je da mu je dobro, da bolje ne može biti i da oni koji su ga vodili do glasačkog i strašnog mjesta imaju pravo da ga i dalje vode kao svakog okatog slijepca i ušatog gluvaća. Odričući se sebe lojalni N. N. se odrekao svega osim onih koji su od njega napravili ono što je najvažnije: bezlično bezumlje koje se pokorava bezumnoj i obezličenoj sili…
Kada N. N. Glasa, ishod je sasvim siguran. Uvijek, naravski, pobjeđuju najgori koristeći svoje, jelte, legalno i, jelte, legitimno ćiribu- ćiriba pravo koje im je svojim drhtavim kružićem omogućio drhtavi N. N. građanin koga su N. N. lica naučila još odavno da je prirodno pravo svake vlasti da je neprirodna, odnosno nesmjenljiva i, jelte, vječna…
Nekada se N. N. građanin bojao, na primer, zubara. Bojao se špriceva i igle. Užasavao se čekajući u hodniku strave da ga nemilosrdna milosrdana sestrica prozove. Ulazio je u stomatološku ordinaciju opraštajući se od malenog, a tako dragog života. Nešto od te nelagode i nedokazive krivice zbog koje ni kriv ni dužan ispašta, uvijek osjeća dok se primiče glasačkom mjestu. I čuje glas nekoga ko ga je nekada držao za ruku: Bolje da boli pet minuta nego da boli dugo, dugo…
I nije mu jasno kako može da boli još uvijek, potmulo i stalno, kad su mu obećali, davno, davno, da će brzo proći i da će mu odmah biti lakše…
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Stav&datum=2016-09-29&clanak=566501&naslov=%C6iribu,%20%E6iriba
