Zamislimo da je Miloš Crnjanski (1893-1977), autor kratkog lirskog romana Dnevnik o Čarnojeviću , francuski, engleski, njemački ili, recimo, ruski pisac. U tom slučaju bio bi predstavljen u svakoj ozbiljnijoj istoriji evropske književnosti 20.vijeka kao nezaobilazno ime međuratne avangarde. Predočavam ovu nadrealnu hipotezu daleko od ikakvog banalnog lamenta nad sudbinom i pozicijom velikih pisaca perifernih evropskih literatura u nekoj imaginarnoj istoriji evropske književnosti. Onoj, koja bi morala biti napisana bez opterećenja dominacijom “velikih” nad “malim” jezicima. Ipak, konstatujmo realno stanje stvari: on je srpski i jugoslavenski pisac, jedan od onih koji i danas sporo stižu u knjižare i biblioteke izvan rodne zemlje; jedan od pisaca koji čekaju u, reklo bi se, predugom redu za radikalnu reviziju evrocentrizma u umjetnosti i uopšte u kulturi… Da nije tako kao što jeste, ovo djelo ne bi dosad bilo prevedeno samo na poljski, mađarski, njemački i italijanski jezik. (Ovo je drugi prijevod na italijanski – izdavač ADV iz Lugana, u prijevodu Milane Babić, objavio je 2014. ovaj roman pod originalnim naslovom).
Ipak, sumnjam da nakon prijevoda na italijanski dva toma romana Seobe , poeme Lament nad Beogradom i Romana o Londonu , Crnjanski u Italiji može biti smatran samo jednim između drugih južnoslavenskih autora, već piscem iz plejade u kojoj se nalaze Ivo Andrić, Miroslav Krleža, Ivan Cankar, Meša Selimović, Borislav Pekić, Danilo Kiš, Aleksandar Tišma…
Luka Valjo (1) , prevodilac Dnevnika, napisao je zanimljiv i iscrpan predgovor za ovaj roman objavljen 1921, a italijansko izdanje je obogatio fusnotama kojim objašnjava raznovrsne detalje geografske, istorijske i literarne naravi koji bi uglavnom ostali nejasni italijanskom čitaocu.
Stara sudbina, srce materino, nova proza
Crnjanski je samo jedan iz mnogobrojnog bratstva mladih evropskih umjetnika i pjesnika koji je, nakon ubrzanih političkih događaja u ljeto 1914, mobilisan kao podanik Austro-Ugarske Monarhije. Zbog kolere koja je pogodila cijeli konvoj vojnika zaglavljen u panonskom blatu, nije stigao do fronta u Srbiji. Ostao je živ zahvaljujući materi jednog Šiđanina. “Uzela me je u kuću kad sam ležao pred njenim vratima…”, to Crnjanski nije zaboravio. Potom, u riječkoj bolnici, umjesto na liječenju završio je u dugotrajnom karantinu. Razlog: epidemija tifusa pjegavca. U ljeto 1915. vraćen je u svoj puk, u Bečkerek (današnji Zrenjanin). Upućen je u Galiciju, u pakao ruskog fronta. Majci je slagao da će biti pisar u kancelariji svog bataljona. (U najgorim vremenima majkama lažemo skoro svi, zašto bi on bio izuzetak?)
“Moj zadatak u Galiciji bio je da istrčim napred, ispred 11 ljudi, da urličem komande, sa puškom u ruci. Da budem neka vrsta Napoleona na mostu kod sela Arkole (…) Austrijski pešak, u rovu, mogao je da prima poštanske pakete ali ne teže od 350 grama. Broj tih paketa nije bio ograničen. Meni je mati slala, redovno, jezivim strpljenjem koje samo matere imaju, takve pakete. Pet-šest, dnevno. Dva-tri su stizala, i ja sam se tako hranio. U njima je bila kutijica sardina, i po jedna paprika, crvena, kao srce materino…”, zapisaće u svojim Komentarima, mnogo godina kasnije.
To su tek djelići kompeksnog mozaika života Miloša Crnjanskog u Velikom ratu, u kojem će preživjeti i ruski i italijanski front, vidjeti dekadansu i propast Monarhije, osjetiti nemoć pojedinca pretvorenog u broj i, uprkos svemu, naslutiti rađanje nove osjećajnosti u književnosti i umjetnosti uopšte. Slučaj je htio da u Udinama, u jednoj militarnoj knjižari, nađe Floberov kratki roman Novembar , u prijevodu na njemački. To djelo, koje je čitao na groblju u Nespoledu, malom fiulskom mjestu, izvršilo je ogroman uticaj na njegovu književnu radionicu.
Pisao je pjesme, u brk ratu i besmislu cijele evropske klaonice. U pjesmi Prolog, koja otvara njegovu zbirku poezije Lirika Itake (1919), čini se da je prvo lice jednine prividno. U cijeloj pjesmi a posebno stihom Sudbina mi je stara on je zapravo progovorio o pjesniku, umjetniku u svim vremenima obilježenim vrtlogom Istorije i jedinoj mogućnosti otpora – dakle, činom umjetničkog stvaranja.
Crnjanski tada odbacuje klasičnu versifikaciju kao neko tijesno, iznošeno odijelo, i slobodnim stihom postvaruje svoj, a zapravo jedan od najdubljih osjećaja svih povratnika iz rata u evropskoj literaturi. Pjesnik, jedan među milionima vojnika pogođenih besmislom rata, traga za utjehom i, uprkos svih pokidanih niti sa Smislom i Dobrom, sanja jedan daleki otok čije ime će prošaptati na povratku iz velike svjetske klaonice. Tako nastaje jedna od najvećih pjesama evropske književnosti, Sumatra . Kao posljedica – i sumatraizam, njegov umjetnički manifest, poetska objava nove osjećajnosti kojom dominira težnja za utjehom. Svoj puni odjek će naći u njegovom prvom romanu.
Godina 1921, kada objavljuje Dnevnik , jedna je od najzanimljivih u životu i djelu Miloša Crnjanskog. Boravi u Parizu, gdje ga opčarava drevna kineska i japanska poezije; čita Kazanovu, otkriva engleskog pjesnika Džona Dona; putuje po Italiji – tada se začinje njegova ideja o putopisu Ljubav u Toskani ; iz Ankone se, brodom, zapućuje u Dalmaciju; potom u Beograd, pa u Mostar, na vojnu vježbu. Tada je upoznao starog pjesnika Aleksu Šantića.
Dnevnik jednog povratnika
Niko u svjetskoj književnosti XX stoljeća nije napisao ovakav roman o Velikom ratu. Ni uopšte o ratu, i to poetskim metodom odbacivanja faktografije, bez pretenzija da se roman nađe bilo kakvoj u simbiozi sa dokumentom. To ga, bez obzira na određenu značenjsku bliskost, odvaja od Barbisa, Remarka, Dos Pasosa…, pogotovo od autora svih ratnih proza u tom periodu, da ne pominjemo pisce koji su i nakon kraja ratnog apsurda nastavili da slave rat kao “muški” argument i jedino sredstvo za promjene u svijetu.
Diario di un reduce ( Dnevnik jednog povratnika, dakle Roman o Čarnojeviću ) funkcioniše i kao dokument o krizi duha započetoj mnogo prije Velikog rata, koja je u velikom svjetskom sukobu samo potvrđena.
Djelo je svojevrsni lirski kolaž u prozi o Petru Rajiću i njegovom drugom ja, Čarnojeviću,
kojim, na svoj način, Crnjanski aludira na patrijarha Arsenija koji je, prije 330 godina, bio na čelu seobe Srba sa Kosova u Habsburšku monarhiju. (U Dnevniku je i sjeme Seoba, autorovog velikog romanesknog projekta.)
Roman – ako to čitalac poželi – može biti čitan počev od bilo koje tačke lirskog putovanja kroz autorovu prošlost i sadašnjost, kroz Panoniju, Galiciju, Italiju, Beč, Dalmaciju. Crnjanski je vrijeme i prostor preobrazio u relativne činjenice, u skakutave smjene povrataka i odlazaka, godišnjih doba i, prije svega, vlastitih nemira u traganju za utjehom. Cijeli kreativni nered Dnevnika ipak možemo zahvaliti uredniku, pjesniku Stanislavu Vinaveru, koji je, one daleke 1921 – prema autorom tvrđenju – u štampariji izmijenio redoslijed dostavljenih tabaka rukopisa. Crnjanski se ipak nikad nije odrekao tog izdanja. Dodajmo i da je Vinaver, kad je pročitao rukopis Dnevnika , odustao od namjere da u kolajni Albatros beogradskog izdavača Stefanovića, pod brojem jedan bude objavljen njegov Gromobran Svemira . Vjerujem da je u Dnevniku osjetio albatrosa jedne nove osjećajnosti.
Danas, u periodu dominacije editorizma (neologizam autora ovog zapisa), jedinog aktuelnog literarnog “pravca” u kojem važi samo broj prodatih primjeraka i autorskog egoizma slijepog prema vrijednostima drugih pisaca, čini se da je taj Vinaverov čin motiv iz neke bajke. Ali, to bajka nije bila. Jedan autor ustupio je mjesto drugom. Pretpostavljam (a to je lako, nakon jednog stoljeća svi smo, izgleda, odveć pametni) da je Vinaver pjesnik osjetio vanrednu stilsku i značenjsku energiju Dnevnika. U relaciji sa vlastitim djelom, koje je otvorio poglavljem Manifest ekspresionističke škole , u kojem, na jednom mjestu, Vinaver veli: “Vizija je uvek jača od same stvarnosti, u koliko stvarnost uopšte postoji za umetnika. Umetnik se koristio detaljima stvarnosti, za svoje svrhe, jer nije ni od koga drugoga mogao dobiti materijal…”, svjesno je odustao od uloge začetnika jedne kolajne bez koje je nezamisliva istorija srpske i južnoslavenske moderne književnosti.
Dnevnik danas
Crnjanski je naš, evropski savremenik i nakon stogodišnje udaljenosti od raznovrsnih formi nesigurnosti čovjeka koji je preživio Veliki rat. Nas, koji smo živjeli drugu polovinu XX stoljeća i sa nasljeđem te epohe ukoračili u XXI, na što može podsjetiti ovo djelo? Ponajviše, čini se, da se i iz naše globalne belle epoque obilježene suludom vjerom u jedini mogući razvojni model i, posljedično, relativizacijom svih etičkih vrijednosti, nije teško naći u nekoj krizi globalnih dimenzija.
Gdje su, u tom, kako bi Kiš rekao, “haosu svijeta” literatura i umjetnost uopšte? Crnjanski je u Dnevniku progovorio i o tom argumentu, neugodnom i uznemirujućem.
Božidar Stanišić
(1) Luca Vaglio je docent na katedri južnoslavenskih jezika i književnosti na Univerzitetu La sapienza u Rimu. Pretežno se bavi romanom, autobiografijom i sonetom u srpskoj, hrvatskoj, bosanskoj i crnogorskoj književnosti u evropskom kontekstu, književnim i jezičkim odnosima italijanske i južnoslavenskih literatura te teorijom i istorijom prevođenja. Autor je brojnih studija o ovim argumentima. Preveo je i uredio prozna djela brojnih autora, među kojim i Ive Andrića, Miloša Crnjanskog, Rastka Petrovića, Vladana Desnice, Filipa Davida.
https://www.balcanicaucaso.org/bhs/zone/Srbija/Crnjanski-albatros-nove-osjecajnosti-202050
