Nema te politike koja nije počela pričom da joj je cilj da usreći svet. I nema te politike koja nije završila tako što je usrećila političare, a unesrećila narode.
Ljubomir Simović
Nije ni staro, ni mlado. Previše je staro da bi bilo mlado, a previše mlado da bi bilo staro. Ostalo nesnađeno, zatureno, zbunjeno i izgubljeno. Ubijeno zglave. Nikada nije ni vodilo bitke iako je svaku izgubilo. Nikada nije ni vjerovalo iako je uvijek prevareno. Išlo kuda su mu govorili i uvijek promašivalo. Padalo, ustajalo, batrgalo, pa ostalo nasred puta, ni tamo, ni ovamo. Životarilo u mnogim vremenima i uvijek plaćalo i na mostu i na ćupriji.
Svaka mu fukara drala kožu s leđa i zajahivala ga kao tupoglavog magarca, tovarili na njega kamen i zauzdavali ga sprdnjom i poniženjem. Trpjelo i bauljalo, kao što su i njegovi trpjeli poganštinu i bezobrazluke. Nije se ni bunilo niti je umjelo. Znalo je da se zaludu buni, tako je i naučilo od onih koje je za pametne držalo. Učilo se na glupostima i tupostima,a druge učilo tupostima i glupostima i tako naopaku pamet pronosilo dalje.
Mislilo da je svaka vlast od Boga, pa je trpjelo i stenjalo u nesojskim mukama, a u Boga nije vjerovalo. Cviljelo u mračnim budžacima, jad jadu predavalo, a nije se javno žalilo. Mislilo je da tako treba. Sve je krivo uradilo i naopačke okretalo, a mislilo da mu zavide na pameti i bistrini.
Bilo uvijek podanički pokunjeno, a kurčilo se sopstvenijem junaštvom. Bilo junak pred slabijim, a kukavac i jad pred jačim od sebe. Tako je ono zamišljalo junaštvo. Prema tome se vodilo i rukovodilo.
Otirali mu o obraz glibave đonove, a ono se ponosilo njihovim glibom, uznosilo njihovim cipelama, jer je znalo da to tako mora. Njihova prljavšina bila mu je jedini ponos i jedina nagrada.
Vuklo se kao prebijena kučka, a mislilo da paradira dok je za njima trčalo. Svaku riječ govorilo iz stomaka i dobru se nadalo iako dobra nikada nije vidjelo.
Zavodilo tuđe pjesme, prolivalo lažne suze, pristajalo i uz ove i uz one, šepurilo se ispod svakog barjaka, sa svakim se bratimilo i okumilo, a svakoga prevarilo i ostavilo. Ispalo bolje od najboljeg i pametnije od najpametnijeg, jer je otkad se rodilo znalo šta hoće i koliko može. A htjelo je i željelo da se svakome osveti i da mu svi zavide. A osvetilo se sebi i svome obrazu.
Crno čeljade crnilom boji svijet, mrklinom obilježava teritoriju, zapišava granice kao kereći sin. Zna šta je njegovo i nikome svoje ne da iako nema ništa i nikada nije ni imalo. Crno čeljade upravlja crnim i kukavnim stvarajući zlo i naopako.
Crno čeljade ima osmijeh hijene i navike šakala. Ono zna da mu je jedina mjera mala i crna zemlja i više mu od toga ne treba. Zna da je niko i ništa i da mu u tome ravnoga nema. Zna da u laži i gadluku samo laž i gadluk određuju cijenu.
Crno čeljade je došlo iz rupe, a sada mu u rupu dolaze da mu balave crnu ruku.
Sve mu je potaman, iako mu nikada nije dosta. Prokleto je svojim crnilom i sopstvenim prokletstvom se ponosi. Njegovo crnilo sija kao zlato u njegovoj crnoj rupi. Da nije čeljade, bilo bi krtica jer ne izlazi na svjetlost dana.
Ničega se ono više ne boji, ne zbog toga što je junačno, već zbog toga što nema ni srama ni stida. Ni od koga ono ne zazire jer je sebe i gore od sebe ubijedilo da je ono Bog. A Boga je davno raspelo i prikovalo za stub srama. Zna ono dobro sva znanja koja mu trebaju. A ne treba mu ništa osim onoga što već ima.
Crno čeljade je sebi našlo pravo mjesto, pravi crni raj. U malom crnom raju crno čeljade guli i glođe i uživa u sopstvenim mukama.
U malom crnom raju crno čeljade je jedini lučonoša koji svojim mrakom sija kao svetionik.
