Sedamnaestog februara 1940. godine Ema Goldman je igrala bridž sa prijateljima kada je odjednom kolabrirala. Srčani napad. Prijatelji kažu da je bila svjesna dok je dolazila ljekarska pomoć. Ležala je na zemlji i nije mogla da govori. Niko to nikada nije uradio. Spriječio Emu Goldman da govori. Nijedna vlada na svijetu nije to mogla da učini.
Ema Goldman je umrla 14. maja 1940. godine. SAD si godinama odbijale da joj daju dozvolu za ulazak u zemlju, ali su sada to odobrile. Njeno tijelo je sahranjeno na čikaškom groblju Valdhajm, nedaleko od grobova mučenika sa Hajmarketa. Prisustvovao sam sahrani. Nema se o tome šta više pričati.
Eto. Kraj puta postoji, za sve. Ema Goldman. Mijenjala je način razmišljanja kod ljudi, tjerala ih da sami postavljaju pitanja, da traže odgovore, da ustanu protiv moći, protiv vlasti pojedinaca i države. Sada, dok šetam i razmišljam o njoj, dok podižem kragnu kaputa, dok gledam ljude na ulici, televizore u izlozima, iste kravate i ista čela, pomislim: hoće li je ikad, opet, biti.
Kakva je to borba bila!
Govor Harija Vejnebergera na sahrani Eme Goldman, 17. maja 1940.
Više od trideset godina sam poznavao Emu Goldman, kao njen advokat i prijatelj. I za ovih trideset godina nijesam je znao drugačije nego kao borca za slobodu i pravdu. Bila je neumorna. Bila je neustrašiva. Bila je beskompromisna. Sloboda je uvijek bila njena tema. Sloboda je uvijek bila njen san. Sloboda je uvijek bila njen cilj.
U dobu mašina i industrijalizacije Ema Goldman mi se uvijek činila kao glorifikacija individualnosti. Ona je bila simbol veličine mentalne slobode u vremenu masovnih pokreta. Strah je u srcu čovječanstva. Neki muškarci i žene, u žurbi da spasu svijet, napustiće sopstvenu slobodu kako bi se borili protiv diktature. U svijetu marširanja i okrutnih bitki, jedna osoba nedostaje, jedan borac za slobodu se više neće boriti. Hiljadu puta se zahtijevala sloboda, da, deset hiljada puta, ali uvijek je potrebno ponavljati. Jednog bića nema da zahtjeva tu istu slobodu, danas.
Ema Goldman je otišla, otišla u vječni san, otišla da se pridruži toj armiji muškaraca i žena iz prošlosti kojima je sloboda bila važnija od sopstvenog života.
Ema Goldman je za života bila proganjana, zatvarana, napadali su je i deportovali sa ovih obala jer se zalagala za ono što sada cijeli svijet prihvata kao nešto za šta se treba zalagati – svijet bez rata, svijet bez siromaštva, svijet sa nadom i bratstvo među ljudima. Hrabrost je najveća snaga individue i cijele nacije. Hrabrost Eme Goldman se podrazumijevala koliko i njena potreba za disanjem. Ona je javno govorila u ovoj zemlji protiv rata i vojne obaveze i završila je u zatvoru.
Javno se zalagala za političke zatvorenike i bila je deportovana iz Sjedinjenih Američkih Država upravo na dan kada smo slavili dolazak broda Majflauer u Ameriku u danima kolonizacije. Javno je govorila u Rusiji protiv despotizma komunizma i ponovo je postala izbjeglica. Javno je govorila protiv nacizma i protiv nacizma i komunizma zajedno, i teško da je postojalo mjesto gdje bi ona mogla da živi.
Ema Goldman, dobrodošla nazad u Ameriku, gdje si željela da dočekaš poslednje dane sa tvojim prijateljima i saborcima. Vjerovali smo da možemo da ti poželimo dobrodošlicu za tvoga života, ali dobro nam došla u smrti…Uvijek ćeš živjeti u srcima tvojih prijatelja i priča o tvom životu će živjeti onoliko koliko se budu pričale priče o ženama i muškarcima koji su imali hrabrosti i ideale.
