U maju 1901. godine Ema Goldman drži predavanje pod nazivom Moderna faza anarhije – u kome između ostalog govori i o političkim ubistvima i glorifikuje žrtvovanje za opštu stvar.LeonČolgoš, mladić koji je želio da bude anarhista slušao je pažljivo. Četiri mjeseca kasnije na Pan američkoj izložbi u Bufalu, Čolgoš se probio kroz gomilu i pucao na predsjednika SAD-a Vilijama MekKinlija dva puta.
Atentator je uhapšen. Policija je tvrdila da je Čolgoš rekao da ga je poslala Ema Goldman! To sigurno nije bila istina. Kasnije sam saznao da je Leon Čolgoš nakon neuspješnog traženja posla doživio nervni slom i vratio se na porodičnu farmu. Nakon toga se upoznaje sa anarhističkim idejama i sluša govor Eme Goldman. Policijski izvori navode da je Čolgoš na pitanje zašto je to uradio, odgovorio: “Nijesam mogao vjerovati, niti se složiti sa tim da jedan čovjek može imati sve, a drugi ništa”.
Počela je anti-anarhistička histerija i Ema je morala da se krije. U septembru je uhapšena u Čikagu, ali je oslobođena usljed nedostatka dokaza. Predsjednik MekKinli je umro 14. septembra, a Ema, kao da joj nije bilo dosta što je dovode u vezu sa atentatorom, piše članak „Tragedija u Bufalu“ koji objavljuje čikaški časopis „Slobodno društvo“, a u kojem ona izražava svoje simpatije prema Čolgošu. Bio sam ogorčen na nju jer sam znao kako će javnost prihvatiti taj članak.
“Kao anarhista ja sam protiv nasilja. Ali ako ljudi žele da prestanu ubistva, moraju da žele i da prestane stanje društva koje ta ubistva proizvodi.” – piše Ema u tom članku.
Nema sumnje da ona Leona Čolgoša veliča u jednom romantičnom smislu, kao usamljenog heroja individualca. Pokušavao sam da je branim, ali bezuspješno. Mislim da je Ema ubicu predsjednika identifikovala sa Berkmanom – to je jedan od razloga što ga nije mogla kritikovati. Ostavljena od mnogih, morala je posao da traži pod pseudonimom E.G.Smit. Čolgoša osuđuju na smrtnu kaznu koja je izvršena 29. oktobra. „Ubio sam predsjednika jer je bio neprijatelj dobrih ljudi – dobrih, radnih ljudi. Nije mi žao zbog mog zločina“ – bile su njegove poslednje riječi. Kada su ga već stavili na električnu stolicu, rekao je: „Žao mi je što nijesam vidio svog oca“.
Zaštićena lažnim imenom Ema nalazi posao kao medicinska sestra u noćnoj smjeni za siromašne emigrante. Bila je uplašena. Oni nijesu normalni – rekla mi je. Čini mi se da će me, ako izađem na ulicu, odmah upucati. Sanjam kako mi prilaze djeca, žene, piljari, kafedžije, potežu revolvere i pucaju u mene. Što je najstrašnije uopšte ne vidim krv, i ne boli, iako znam da sam pogođena. Ne znam šta se dešava. Ne znam šta da radim.
U govoru u Kongresu, novi predsjednik Teodor Ruzvelt je rekao: “Anarhisti su neprijatelji humanosti, neprijatelji cijelog čovječanstva”. Goldman je bila obilježena. Mnoge radničke organizacije distancirale su se od anarhista pokušavajući da sačuvaju uspjehe koje su godinama teško sticali. Neki od Eminih drugova optužuju je da je nanijela nenadoknadivu štetu pokretu. Čak je Berkman, iz zatvora, osudio Čolgoša. Goldman je, 1902. godine, bukvalno izopštena iz pokreta koji je bio centar njenog života. Posjećivao sam medicinsku sestru E.G. Smith. Bilo je to teško vrijeme za nju. “Izgubila sam svoj identitet” – govorila mi je.
Ema Goldman se ubrzo vratila na govorničku binu iako je i dalje bila posmatrana kao najveća svještenica anarhizma i najopasnija žena SAD-a. Taj moj konzervativni rođak koji mi je stalno prebacivao vezu sa anarhistima i Emom Goldman dičio se američkom slobodom govoreći o njenom slučaju: “Samo u Americi se može desiti da neko ko je osumnjičen za povezanost u ubistvu predsjednika gradi karijeru kao govornik!”
Govorila je po radničkim i sindikalnim salama, ženskim klubovima, privatnim kućama, širom Menhetna. Te, 1903. pored starih tema u njenim govorima se pojavila i nova: Rusija i revolucija. Objašnjavala je događaje koji su zapanjili svijet – pogrom Jevreja u Kišinjevu, masakr demonstranata ispred Bijele palate u Petrogradu. Sve ću da uradim da Amerikancima objasnim herojski slučaj revolucionarne Rusije – rekla je. Krenuo sam sa njom na dvogodišnju turneju po Americi. Govorila je o Rusiji, građanskim i ženskim pravima, anarhizmu.
U proljeće 1906. godine Ema ostvaruje svoj davnašnji san. Izdaje prvi broj magazina posvećenog politici i književnosti. U uvodniku je napisala da će časopis biti glas bez straha u Americi. Naslov časopisa: Majka Zemlja. Neki su je ogovarali, i šaputali da je naziv časopisa izašao iz njene ogromne ambicije i egoizma. Ali, svejedno, njen stan na Menhetnu, koji je postao neformalni centar časopisa postaje kultno mjesto u Njujorku za sve one koji misle o slobodi – svi su dolazili – novinari, pisci, umjetnici. Ema je u šali, svoj stan zvala: Dom za izgubljene pse. Ja sam znao: Ema je stvarno bila Zemlja Majka i tako se ponašala. Svima je pomagala. Brinula je o ljudima, savjetovala ih, govorila im kako da urede svoje živote. I taj termin, Majka Zemlja, pojavio se tokom šezdesetih godina XX vijeka, u komunama djece cvijeća, označivši ženu koja je bila centar komune koja je sve hranila i uvijek bila sigurna da su svi siti.
Časopis Majka Zemlja izlazio je sve do 1917. godine.
(Nastaviće se)
