U februaru 1916. godine Ema je opet uhapšena i osuđena na 15 dana zatvora. Deset mjeseci kasnije Rejtman je uhapšen. Dobio je kaznu zatvora od šest mjeseci. Nakon što je izašao Rejtman je priznao Emi da je zaljubljen u jednu ženu koju je upoznao dvije godine ranije, u Njujorku. Tada nijesam bio u SAD-u, ali sam dobio pismo od Eme. Između ostalog je napisala: „Bila sam zavedena od običnog čovjeka koji je želio kuću, ženu i djecu.“ Želio sam da budem uz nju u tom trenutku. Njena ljubav sa Rejtmanom je bila završena. Ben Rejtman i Ana Martindejl su se vjenčali, 1917. godine. Ema je bila očajna. „To je bila potpuna propast mog ličnog života“ – rekla mi je kasnije. Nikada nije preboljela Bena Rejtmana…
Ali, novo vrijeme je dolazilo, vrijeme nove borbe – borbe protiv rata. Između ljeta 1916. i proljeća 1917. godine raspoloženje zemlje potpomognuto propagandom postajalo je ratno. Rat u Evropi ulazio je u treću godinu i Amerika je u aprilu 1917. godine ušla u rat na strani Antante. Goldmanova je odmah to nazvala katastrofom. “Nevini će stradati” – govorila je – “šaljete u klanicu nevine sinove, nevine muževe. To ne smijete raditi. Morate se suprotstaviti”. Nikada nam nije bilo jasno da se u ime bilo čega neki momak sa farme u Tenesiju pošalje u Francusku da pogine na nekom polju. “Nema smisla da mesarski pomoćnik iz Londona puca u mesarskog pomoćnika iz Hamburga. I obratno” – govorila je Ema.
U junu je donijet je zakon o špijunaži. J. Edgar Huver, dvadesettrogodišnji advokat imao je meteorski uspon. Posjedovao je sve informacije o radikalnim subjektima koji su rođeni van SAD-a. Poseban tretman u Huverovoj opservaciji imala je Ema Goldman. Jer, Berkman, Ema, Eleonor Ficdžerald i Leonard Abot (i ja sam bio tu) osnivaju Ligu protiv regrutacije koja je imala za cilj suprostavljanje mobilizaciji.
Naša Liga, iako nije imala dug život, bila je uspješna, posebno što se tiče pažnje vlasti prema našim aktivnostima. Osam hiljada ljudi je prisustvovalo prvom mitingu, u Harlemu. To su bili mitinzi! Sala prepuna ljudi, ispred se guraju hiljade! Zamislite hiljade ljudi koji pjevaju Internacionalu! I ta energija, je uplašila američku Vladu. A uplašena Vlada se ne ponaša nimalo prijatno. To svi znamo.
U jutro 15. juna 1917. godine federalni maršal i njegovi zamjenici upali su u stan Eme Goldman i najblaže rečeno – rasturili ga. Sve su odnijeli – pisma, papire, primjerke časopisa Majka Zemlja. Goldman i Berkman su optuženi za zavjeru i nasilje. Na suđenju, kojem sam prisustvovao pod lažnim imenom jer je i meni policija bila za petama, Ema je rekla: “Ako Amerika ulazi u rat da bi sačuvala demokratiju u svijetu, mora prvo da sačuva demokratiju u samoj Americi” Porota je vijećala trideset devet minuta. Kada su izašli znao sam presudu. Krivi! Ema i Berkman ponovo zajedno na robiji! Ema služi kaznu u Državom zatvoru u Džeferson sitiju, Berkman je u Federalnom zatvoru u Atlanti. Dvadeset dva mjeseca su proveli iza rešetaka, a ja sam bio taj koji im je slao pisma I vijesti o dešavanjima u Rusiji koja su zaprepastila svijet. Tako reći preko noći, dinastija Romanov je sišla sa scene, Veliki Oktobar se činio kao ostvareni san svih anarhista, revolucionara i marksista. Svim srcem smo podržali boljševičku revoluciju.
Najpoznatiji anarhisti Amerike 27. septembra 1919. godine su pušteni iz zatvora. Ali, već 5. decembra oboje bivaju opet uhapšeni! Već su bile napisane odluke o njihovoj deportaciji. Amerika nije željela takvu opasnost. Ema je znala da će biti deportovana i znala je da je očekuje težak život. Inače, Eminog muža (Jakoba Keršnera, koga je davno ostavila i posvetila život ideji anarhizma) je vlada 1908. godine lišila državljanstva kako bi ga i Ema izgubila. Zakon o strancima iz 1918. godine predviđao je da stranac, u svakom trenutku nakon ulaska u Sjedinjene Države, može biti deportovan ako se ustanovi da je anarhista.
Samo da ste je vidjeli, kakva je vatrena pisma slala, kako se ponašala pred ljudima! Ali, ja sam znao da se plaši…”To što će nas protjerati iz zemlje je za mene najveći dokaz da sam služila humanizmu ne praveći nikada kompromise”. Ona je trideset godina živjela u Americi, Ema je bila Amerikanka. I u hladno jutro 21. decembra 1919. godine Ema Goldman, Aleksandar Berkman i još 247 imigranata krenuli su ka brodu koji je plovio za Rusiju. Mogu da zamislim kako su likovali, na čelu sa Huverom! U štampi je zabilježena i izjava jednog kongresmena. “Sa prohibicijom koja dolazi i Emom Goldman koja odlazi, ovo će biti pristojna zemlja”. Znamo šta je prohibicija donijela Americi. Ali, onakvoj Americi veću opasnost je predstavljala Ema Goldman i njen slobodni duh.
Šta da kažem. Nakon što su prešli Finsku, 19. januara 1920. godine Ema, Berkman i ostali deportovani, stigli su na granicu Sovjetske Rusije. Da li su bili zadovoljni onim što su u prvoj socijalističkoj zemlji na svijetu vidjeli?
(Nastaviće se)
