U iskušenje me dovodi još samo ono što je s one strane… krajnosti.
*
Da sam poslušao svoj prvi poticaj, život bih proveo pišući uvredljiva i oproštajna pisma.
*
Bilo mu je nezgodno da umre. Zaista, ime nešto neprilično u smrti. Razumije se, ova strana smrti posljednje ješto nam padne na pamet.
*
Uludo sam trošio sate i sate mozgajući o tome što mi se činilo posebno vrijednim podrobnog propitivanja: o ispraznosti svega, o onome što ne zaslužuje ni sekund razmišljanja, pošto nije jasno šta se ima još reći za ili protiv same očiglednosti.
*
Ako više volim žene nego muškarce, to je stoga što one imaju tu prednost da su neuravnoteženije, dakle, komplikovanije, pronicljivije i ciničnije, da i ne računamo onu zagonetnu nadmoćnost koju donosi hiljadugodišnje ropstvo.
*
Ahmatova, kao i Gogolj, nije voljela ništa da posjeduje. Razdijelila bi sve poklone kojim su je darivali i nakon nekoliko dana nalazili su ih kod drugih. Ova osobina podsjeća na običaje nomada koje nužnost i sklonost prisiljavaju na privremenost. Žozef de Mestr navodi slučaj svog prijatelja, ruskog princa, koji je u svojoj palati spavao na najrazličitijim mjestima i koji tako reći nije imao stalnog kreveta živeći sa osjećajem da je tu samo u prolazu i da kampuje očekujući da nekud pobjegne. Kad Istok Evrope pruža takve modele ravnodušnosti, čemu ih tražiti u Indiji ili drugdje?
*
Pisma koja primamo i u kojima se radi samo o internim raspravama i metafizičkim ispitivanjima brzo postaju zamorna. U svemu je potrebna gnusnost da bismo stekli utisak istinitog. Da su se anđeli dali na pisanje, bili bi – izuzimajući one pale – nečitljivi. Čistota teško prolazi jer je nespojiva sa nadahnućem.
*
Nasred ulice, iznenada obuhvaćen “misterijom” vremena, rekao sam sebi da je sveti Avgustin imao dobar razlog da načne takvu temu obraćajući se direktno Bogu: s kim drugim raspravljati o vremenu?
*
Mogao bih izraziti sve ono što me prožima da sam pošteđen poniženja što nisam muzičar.
*
Po jevrejskoj predaji, Tora – Božje djelo – prethodi svijetu dvije hiljade godina. Nikad nijedan narod nije sebe toliko cijenio. Pripisati svojoj svetoj knjizi takvu starost, vjerovati da datira prije Fiat Lux! Tako se kroji sudbina!
*
Otvorivši jednu antologiju religioznih tekstova, smjesta sam naišao na Budinu izreku: “Nijedan predmet koji želimo ne vrijedi” – odmah sam sklopio knjigu jer, potom – čemu još čitati?
*
Što više starimo, to nam karakter više slabi. Svaki put kad nam pođe za rukom da budemo karakterni to nam smeta i poprimamo izvještačen izraz lica. Otuda nelagoda pred onim koji osjećaju ubjeđenje.
*
Imao sam sreće da upoznam pravog Gaskonjca. Ovog na kojeg ja mislim nikad nisu vidjeli utučenog. Sve svoje nesreće, koje su bile velike, obznanio mi je kao velike pobjede. Razlika između njega i Don Kihota bijaše sasvim neznatna. Ipak, s vremena na vrijeme, nastojao je da stvari vidi ispravno, no njegovi napori nisu urodili plodom. On će ostati do kraja kolebljivac obmane.
*
Da sam poslušao svoje impulse, danas bih bio lud ili obješen.
*
Primijetio sam da poslije bilo kakvog unutrašnjeg potresa moja razmišljanja nakon kratkog uzleta poprimaju žalostan i čak groteskan oblik. Tako je bilo uvijek u mojim krizama, bez obzira da li su bile odsudne ili ne. Čim iskoračimo iz života, život se sveti i svodi nas na svoj nivo.
*
Nemoguće mi je da saznam shvatam li sebe ozbiljno ili ne. Drama ravnodušnosti je u tome što se njeno napredovanje ne može mjeriti. Napredujemo kroz pustinju a nikad ne znamo gdje smo.
*
Pošao sam daleko da nađem sunce, a kad sam ga napokon našao, bilo je protiv mene. A šta da sam pošao da se bacim s vrha hridine? Dok sam se bavio ovim prvenstveno turobnim razmišljašima, pomno gledajući tu borovinu, te litice, te valove, iznenada osjetih do koje mjere sam prikovan za taj prelijepi prokleti univerzum.
*
Sasvim neopravdano, tugovanju pripisujemo samo minoran status, mnogo niži nego tjeskobi. U stvari, tugovanje je mnogo pogubnije od tjeskobe, ali ono se opire ispoljavanjima koje tjeskoba naročito voli. Skromnije i zato razornije ono može iskrsnuti u svakom času, dok se tjeskoba – ponosita – čuva za velike prilike.
*
Došao je kao turista i slučajno bih ga uvijek sretao. Ovaj put, posebno srdačan, povjerava mi de se osjeća izvanredno i da ne prestaje biti svjestan osjećaja ugodnosti. Odgovaram mu da mi njegovo zdravlje izgleda sumnjivo i da nije normalno stalno biti svjestan svog zdravlja jer se istinsko zdravlje nikad ne osjeća. Čuvajte se svog dobrog zdravlja – rekoh na rastanku. Nema potrebe dodati da ga otada nisam više sreo.
*
Pri najmanjoj zlovolji, a tim prije pri najmanjoj tuzi treba odjuriti na najbliže groblje koje nam iznenada podjeljuje mir koji bismo uzalud tražili negdje drugdje. Čudotvoran lijek za jednokratnu upotrebu.
*
Kajanje – seoba u obrnutom pravcu – preporađajući i pretvarajući u zadovoljstvo naš život, daje nam privid da smo proživjeli više života.
*
Moja slabost prema Taljerenu. – Kad cinizam upražnjavamo riječima, onda smo puni divljenja za nekog ko ga je majstorski sproveo u djelo.
*
Da neka vlada izda dekret usred ljeta da se raspust neograničeno produžava i da, pod prijetnjom smrtne kazne, niko ne smije napustiti raj u kojem boravi, uslijedila bi masovna samoubistva i krvoprolića bez presedana.
*
Sreća i nesreća čine me podjednako nesrećnim. Zašto mi se onda ponekad dešava da više volim sreću?
*
Dubina neke strasti mjeri se niskim osjećajima koje ona u sebi sadrži i koji joj jamče žestinu i trajanje.
*
LaKamard – po Geteovim riječima – loš portretista, dodavao bi licima nešto lažno, neistinito, što on pouzdano nije htio izjednačiti, kao Novalis, sa principom koji “romantizira” život. Uzmimo mu kao olakšavajuću okolnost to da je, poživjevši pedeset godina više od autora Himni noći, imao na raspolaganju dovoljno vremena da izgubi iluzije o smrti.
*
U vozu sjedi žena srednjih godina i srednjeg ugleda, a preko puta nje, jedan idiot, njen sin od tridesetak godina, koji joj s vremena na vrijeme uzima ruku, na nju polaže ustrajan poljubac a potom majku blaženo gleda. Ona je blistala od sreće i smješila se. Nisam znaošta znači okamenjena žudnja. Sad znam pošto sam to iskusio u tom prizoru. Otkrila mi se jedna nova vrsta užasa.
*
Muzika traje onoliko koliko i slušanje, kao što Bog traje koliko i ekstaza. Najuzvišenijoj umjetnosti i najuzvišenijem biću zajedničko je to da u potpunosti zavise od nas. Za neke, u stvari za većinu, muzika je poticajna i utješna; za druge, ona je priželjkivani lijek, neočekivano sredstvo pomoću kog se gubimo.
*
Raskinuti sa svojim bogovima, precima, jezikom i zemljom, ukratko, raskinuti sigurno je strahovito iskušenje, ali isto tako i zanosno – iskušenje koje tako nezasito traži otpadnika i, štaviše, izdajnika.
*
Od svega što nam donosi patnju, ništa nam tako dobro ne daje osjećaj da smo konačno dotakli istinu.
*
Kad počnemo propadati, umjesto da zbog toga očajavamo, morali bismo se pozvati na pravo da ne budemo uvijek isti.
*
Dobijamo gotovo sve osim onog što potajno priželjkujemo. Nesumnjivo, pravo je da ono za čim najviše žudimo bude nedostižno, da suština nas samih i našeg puta ostaje skrivena i neostvarena: Proviđenje je dobro udesilo stvari: svak crpi korist i oholost iz uspjeha prikovanog za intimni poraz.
Emil Sioran
