
Da živim sama
sa posla bih se vraćala
polako
korak po korak
nekim okolnim putevima
i bacila bih torbu pored vrata
i cipele
i pržila bih jaja za večeru
svakog dana
a onda samo ležala
i gledala u zavese koje lelulaju
dok pada noć
I čekala bih
taj trenutak
pre nego što se upale
ulična svetla
dok je još pomalo dan
i sve je moguće
i boli me tu
ispod grudi
od iščekivanja
koje se pretvori u umor
čim se navuče mrak
i onda
bih tumarala po stanu
tražila nešto slatko
pa započela
seriju
i film
i knjigu
i ništa me ne bi zanimalo
u čemu nema
prave ljubavi
i srećnog kraja
Aleksandra Leković