Prodali stari hrast, bunar, kućište, grobište.
Voćnjake i njive smlatili i požderali.
Upalili stogove, zatrpali izvore, polomili i točak vodenički.
Bez nužde i muke, iz hira i ćefa, sa plačevnom nasladom i mržnjom, zamucnuti i zagrcnuti.
Đedovinu u prkno, pa prst u uvo.
I kad su bili majušni gledali đedove medalje kao klikere.
Premještali ih s dlana na dlan, procjenjivali težinu i sjaj.
Jedna medalja—tri klikera staklenca.
Sprdali se đedovom brku i naherenoj korotnoj kapi.
Sramili se od njegovog seljačkog imena.
Kad su poodrasli škljocali đedovim kolašem.
Prečuli Bregalnice, Skadar i Mojkovce i maštali kako će kolašem ubiti srndaća.
I kako će ga skrkati u gulaš.
Gulaš, vajna braćo…
Zabiberili predačku suzu, osolili davnašnju muku.
Skurcali davnašnje snove i nadanja.
Zajahali džipove, džilitnuli krštenice i tapije.
Digli sprdnju umjesto suvota i zvonara.
Sad mjerkaju nebo jer su zemlju raskrčmili.
Razbreklim stomacima premjeravaju vaseljenu.
I sad se čude i strave kad im neko u gluvo doba zagrebe na zlatnim vratima.
Kad ustravljeni pitaju—ko je?
Odgovore im razgrobljene kosti…
