Počinje prvi dan Dekamerona, u kojem se, po piščevom obrazloženju razloga koji su nagnali osobe o kojima će biti riječ da se sastanu i zajedno pripovijedaju, pod vladanjem Pampineje govori o zgodama koje su najviše po volji svakome od njih.
Koliko puta, dražesne dame, pomislim na to koliko ste sve po prirodi sažaljive, toliko puta uvidim da će ovo djelo, po vašem mišljenju, imati težak i neugodan početak, kao što je bolno sjećanje na minulu smrtonosnu kugu1 jednako teško svakomu tko ju je iskusio ili drugačije spoznao, a njen biljeg nosi na čelu2. Ali ne želim da vam to usadi strah od daljeg čitanja ili da gotovo cijelo vrijeme provedete čitajući kroz uzdahe i suze. Neka vam ovaj užasni početak bude ono što je putnicima strma i surova planina, uz koju se prostire lijepa i ugodna dolina koja im toliko ugodnija bude koliko je teže bilo uspeti se i sići s planine. I kao što se na kraju svake radosti nalazi bol3, tako se i nevolje okončavaju nastupajućim veseljem. Na ovu kratku muku (kažem kratku jer se sastoji od malo riječi) ubrzo će se nadovezati milina i užitak koje sam vam ranije obećao, a koji se možda i ne bi očekivali od ovakvog početka, da ih nisam spomenuo. Istinu govoreći, da sam vas mogao nekim drugim putem povesti k onom što sam vam namjerio, a ne tako strmim putem kao što je ovaj, drage volje bih to bio učinio, ali razlog zbog kojeg su se događaji o kojima će se u nastavku čitati odigrali nije moguće izložiti bez ovog uvoda, te sam gotovo nuždom nagnan da o njemu pišem.
Govorim vam, dakle, da su godine od plodonosnog Utjelovljenja Sina Božjeg4 dostigle bile brojku od tisuću trista četrdeset i osam, kad se u slavnoj Firenci, najljepšem od svih talijanskih gradova, nastanila smrtonosna kuga. Je li zbog djelovanja nebeskih tijela ili zbog pravednog Božjeg gnjeva, koji je zbog naših rđavih djela pao na smrtnike kako bih ih popravio, ona je, počevši se širiti par godina prije iz istočnih krajeva5, istim tim smrtnicima oduzela nemjerljivi broj života, te se, harajući stalno iz mjesta u mjesto prema Zapadu, sijući bijedu nastavila širiti. U borbi s njom nije vrijedila ni ljudska razboritost, ni poduzete mjere prema kojima su određeni službenici čistili grad od velikih prljavština i zabranjivali ulaz svakom bolesniku, ni mnogi savjeti o zaštiti zdravlja, a uz to pomagale nisu ni ponizne molitve što su ih, ne jednom već mnogo puta, vjernici u naloženim procesijama ili na druge načine upućivali Bogu. Stoga, u rano proljeće rečene godine, kuga poče zastrašujuće harati i na nesvakidašnji način pokazivati svoje bolne posljedice. I nije se pokazivala kao na Istoku, gdje kome god je potekla krv iz nosa bio je to očit znak neizbježne smrti, već su se u njezinim začecima i u muškaraca i u žena javljale neke otekline, ili na preponama ili pod pazusima, od kojih su jedne rasle u obliku obične jabuke, druge u obliku jajeta, neke su rasle više, neke manje, a narod ih je nazivao micinama. I za kratko vrijeme počinjala bi se rečena smrtonosna micina bez iznimke širiti s tih dijelova tijela po cijelom tijelu, i ubrzo nakon toga počinjala su se mijenjati i obilježja rečene bolesti, pretvarajući se u crne ili modre mrlje koje su se mnogima pojavljivale po rukama i bedrima, a i po svim drugim dijelovima tijela, negdje krupne i rijetke, a negdje sitne i guste. I kao što je micina na početku bila, i još uvijek bješe, nepogrešiv znak buduće smrti, tako i te mrlje bjehu svakome na kome bi se pojavile.
A u liječenju bolesti koju su donosile ni liječnički savjet niti bilo koji njihov proizvod ne imaše učinka: štoviše, je li to bilo zbog prirode bolesti koja to ne dopuštaše, ili zbog neznanja vidara (uz one učene, pojavio se i veliki broj onih koji nikada nikakav nauk o medicini nisu primili, a bilo ih je i muških i ženskih) koji joj nisu znali uzrok, te joj se stoga ne mogaše odgovarajućim sredstvom suprotstaviti, ne samo da malo tko ozdravljaše, već gotovo svi do trećeg dana od pojavljivanja rečenih znakova, netko brže netko sporije, a većina bez groznice ili druge neugode, umirahu. I bijaše ta kuga jača zato što se s bolesnih na zdrave prenosila zajedničkim kontaktom, baš kao što vatra zahvati suhe ili nauljene stvari kad su joj u blizini. I zlu tu nije bio kraj, jer se bolest i uzrok opće smrti nisu samo razgovorom ili drugim doticajem s bolesnicima prenosili na zdrave, već se činilo da je čak i dodirivanjem odjeće ili bilo čega drugog što su bolesnici dodirivali ili koristili rečena bolest prelazila na onog tko ih je dodirnuo. Nevjerojatno je i ovo što upravo kanim reći, i da to oči mnogih i ove moje ne vidješe, jedva bih se usudio u to i povjerovati, a kamoli o tome pisati, sve i da sam to čuo od nekog pouzdanog čovjeka. Govorim vam da je spomenuta kuga u toj mjeri bila zarazna da ne samo da je prelazila s čovjeka na čovjeka, već, što je još i čudnije, a mnogo je puta bilo viđeno, kad bi neku stvar od čovjeka koji je od nje bolovao ili od iste umro dotakla neka životinja, ne samo bi se zarazila tom bolešću, već bi ju za kratko vrijeme ona i ubila.
Zbog ovakvih događaja, a i mnogih drugih njima sličnih ili gorih, oni koji ostadoše živi počeše strahovati i umišljati razne stvari, i gotovo svi pribjegavaše vrlo okrutnoj odluci, onoj da se gnušaju bolesnika i bježe od njih i njihovih stvari, i tako postupajući svatko je vjerovao da će sačuvati svoje zdravlje. A bilo je i onih koji držaše da ih umjeren život i uzdržavanje od svake suvišnosti može zaštiti od te nepogode te, sačinivši družbu, živješe odvojeni od svih, i skupljajući se u one kuće gdje ne bijaše nijednog bolesnika i zatvarajući se u njih, da bi ljepše živjeli, umjereno se služeći najukusnijim jelima i najboljim vinima te izbjegavajući svaku neumjerenost, ne razgovarajući ni sa kim i odbijajući čuti izvana bilo kakvu vijest o smrti ili o bolesnima, prebivaše uz muziku i one užitke koji im bijahu dostupni. Drugi, koji bijahu suprotnih mišljenja, tvrdili su da je u prevelikom piću, svakakvom uživanju, skitanju naokolo uz pjesmu i zadirkivanje i udovoljavanju svakom svom prohtjevu, kao i podsmijevanju i ruganju sa svim što se događalo, siguran lijek tom zlu. To što su propovijedali primjenjivali su i u praksi koliko god je bilo u njihovoj moći, i danju i noću, idući sad u jednu krčmu sad u drugu, i pijući bez reda i bez mjere, čak mnogo više po tuđim kućama, samo ako bi u njima namirisali nešto što bi im godilo ili bilo po volji. A to su mogli bez poteškoća činiti, jer su svi, kao da im više nije bilo do života, zapuštali i sebe i svoje stvari, i mnoge su kuće njihove postale zajednice, te se i stranac njima koristio ako bi se našao blizu njih, kao što bi to radio gospodar, a i sa svom tom životinjskom nakanom uvijek su se sklanjali od bolesnih. Zbog takve žalosti i nesreće u našem gradu časna vladavina zakona, kako ljudskih tako i Božjih, gotovo da bijaše potpuno svrgnuta i uništena djelovanjem njihovih propovjednika i izvršitelja koji, poput svih ostalih, bijahu ili mrtvi ili bolesni, ili im bijaše ostalo tako malo sljedbenika da ne mogahu više obavljati nikakvu službu, pa je svakome bilo dopušteno raditi što ga bijaše volja. Veliki broj bješe i onih koji se odlučiše za srednji put između ova dva iznad rečena, ne uzdržavajući se od jela koliko prvi, i ne razmećući se u piću i ostalim prekomjernostima kao drugi, već prema svojim potrebama dovoljno uživahu i ne zatvarajući se kružiše gradom, noseći u rukama jedni cvijeće, drugi mirisne trave, treći razno ljekovito bilje, koje često stavljaše pod nos, držeći da je odlična stvar krijepiti mozak takvim mirisima, budući da se činilo da se u zraku posvuda osjećao smrad leševa, bolesti i lijekova. Neki su bili okrutnijih stajališta, što možda bješe sigurnije po njih, govoreći da nema boljeg lijeka protiv kuge, ni jednako dobrog, od bježanja pred njom, pa ovim razlogom potaknuti, ne brinući se ni za šta drugo do za sebe, mnogi muškarci i žene napustiše svoj grad, svoje kuće, svoje rođake i vlastitu imovinu i skloniše se na svoje ili na tuđe seoske posjede, kao da Božji gnjev koji tom kugom kažnjavaše zlobu ljudsku ne seže tamo gdje su oni bili, već se obrušava samo na one koji se nalaze iza zidina svog grada, ili su držali da u gradu nitko neće preživjeti i da im je došao posljednji sat života.
I kao što nisu pomrli svi ti koji su tako posebno razmišljali, tako nisu svi ni preživjeli.
Štoviše, mnogi od njih su se razboljeli i posvuda su se, iako su dok bijahu zdravi služili kao primjer onima koji su uspjeli sačuvati zdravlje, gotovo skroz napušteni odvajali od života. Ako i ostavimo po strani da se građanin od građanina sklanjao, i da se gotovo nijedan susjed za susjeda nije brinuo, i da se su se rođaci rijetko ili nikad posjećivali, pa i izdaleka, takvi su se strah i muka uvukli u srca muškaraca i žena, da je brat brata ostavljao, i stric sinovca, i sestra brata, a često i žena svog muža, a uz to su se (što je još i gore i gotovo nevjerojatno) očevi i majke sklanjali od svoje djece, kao da nisu ni bila njihova. Iz ovih razloga onima koji su se razboljeli, a njih je bio neizreciv broj, i muškaraca i žena, nikakva druga pomoć nije preostajala do dobre volje prijatelja (a i njih je bilo malo) ili pohlepe slugu, koji su ih dvorili ponukani velikim i nepriličnim plaćama. Uz sve to ih i nije bilo mnogo, a oni koji su ih služili bijahu grubi muškarci i žene kojima su strana bila ta dvorenja, i koji ni za što drugo nisu bili obučeni do da bolesnima dodaju neku stvar koju bi im ovi zatražili, ili da uz njih bdiju kad budu umirali, a dvoreći ih tako, često su zarađujući i umirali. Bivajući tako oboljeli napušteni i od susjeda, i od rođaka, i od prijatelja, a kako bijaše i oskudica slugu, rodi se jedan običaj za koji se prije nije znalo, da nijednoj ženi, ma koliko dražesna ili lijepa ili plemenita bila, kad se razboli nije smetalo da je dvori muškarac, bio on mlad ili ne, i da mu bez imalo srama pokazuje svaki dio tijela, kao što bi to učinila pred ženom, samo ako bi nužda njezine bolesti to iziskivala. Stoga su, možda, one koje su ozdravile bile manje čestite. Uz to je i veliki broj bio onih koji su izgubili živote, a možda bi i preživjeli da im je netko pomogao, pa je po gradu, što zbog neimanja prikladne njege koja oboljelima nije bila dostupna, što zbog smrtnosti kuge, bilo veliko mnoštvo onih koji su po gradu i danju i noću umirali, u tolikom broju da je strašno bilo o tome i slušati, a kamoli tome svjedočiti. Iz ovih se razloga, gotovo iz nužde, među građanima koji su preživjeli stvoriše običaji suprotni nekadašnjim.
Postojaše jednom običaj (a i danas vidimo da je prisutan), da se rođake i susjede okupe u kući umrlog i da ga tu s njegovom obitelji oplakuju, a s druge su se strane pred kućom pokojnika okupljali njegovi rođaci, susjedi i veliki broj građana, a ravnajući se prema pokojnikovom statusu kuću je pohodilo i svećenstvo, te su ga pripadnici njegovog staleža, uz pogrebnu svečanost, paljenje svijeća i pojanje, na ramenima nosili u onu crkvu koju je prije smrti bio odabrao. Kad je kuga počela pokazivati svoje okrutno lice, ovi običaji gotovo da posve ili većim dijelom nestadoše, i drugi nastadoše umjesto njih. Ne samo da su ljudi umirali a da nisu bili okruženi mnogim ženama, već je bilo i onih koji su s ovog svijeta odlazili bez svjedoka, a malo je bilo onih koji su žalovitim plačem i gorkim suzama svoje rodbine bili ispraćeni. Štoviše, umjesto njima, društvo ih je ispraćalo smijehom, dosjetkama i veseljem, a taj su običaj žene, da zaštite svoje zdravlje, zaboravivši pritom velikim dijelom na žensku samilost, izvrsno naučile. Malo je bilo onih čija bi tijela do crkve ispratilo više od deset do dvanaest njihovih najbližih, a na ramenima ih nisu nosili časni i ugledni građani, već mrtvonoše sumnjivog podrijetla, koji su sami sebi dodijelili naziv grobari i za taj su posao bili plaćeni. Oni su ih na nosilima hitajući odnosili ne u onu crkvu koju je pokojnik prije smrti odredio, već najčešće u onu najbližu, prateći četiri do šest svećenika koji su uz pomoć rečenih grobara, s malo svijeća a nekad bez ijedne, ne upuštajući se u preduge ili svečane obrede, pokojnikovo tijelo polagali u prvi prazan grob.
Običan puk, a možda i većina srednjeg sloja6, mnogo su bolje oslikavali tadašnju bijedu, zato što su što nadom što siromaštvom nagnani ostajali u svojim domovima, te ih je, jer se nisu odvajali jedni od drugih, na tisuće dnevno obolijevalo, a kako ih nitko nije dvorio niti im pomagao, gotovo su svi umirali bez odrješenja grijeha. Veliki je broj bio i onih koji su po ulicama i danju i noću skončavali, a za smrt mnogih su, iako su umirali u kućama, susjedi tek po smradu tijela u raspadanju doznavali. Grad je bio pun i ovih i onih koji su posvuda umirali. Susjedi su se najčešće držali iste procedure, ponukani što samilošću koju su osjećali prema umrlima, što strahom da im trulež mrtvih tijela ne ugrozi zdravlje.
Oni su sami, ili uz pomoć nosača (kad ih je bilo u blizini) izvlačili tijela umrlih iz njihovih domova i polagali ih ispred ulaza, gdje bi ih, posebice izjutra, moglo vidjeti mnoštvo onih koji su se tuda kretali; i tada bi nabavili nosila, a bilo je i onih koji su tijela umrlih, u nedostatku nosila, odnosili na daskama.
Nisu se na samo jednoj dasci dva ili tri tijela odnijela zajedno, niti se to dogodilo samo jednom, već bih ih se mnogo moglo nabrojati na kojima su odnijeti žena i muž, dva ili tri brata ili otac i sin i tako redom. Bezbroj se puta dogodilo tako da su se dvojici svećenika, koji su s križevima u rukama pratili nekog umrlog, priključila i tri ili četiri grobara s nosilima, i tamo gdje su svećenici mislili da će pokopati jednog pokojnog pokopali bi ih šest ili sedam zajedno s njim. Njima nije odavana počast ni suzom, ni paljenjem svijeće, niti pratnjom. Štoviše, dotle bješe došlo da se manje brinulo za umiruće nego što bi se danas brinulo o kozama. I više nego jasnim se pokazalo tada da dok prirodni slijed stvari nije mogao malim i rijetkim nevoljama poučiti mudre da strpljivo podnose život, snaga zla je u tome uspjela, učinivši običan puk neobadanim i neosjetljivim. U crkvama nije više bilo dovoljno crkvenog zemljišta za grobove, zbog mnoštva tijela koja bivahu donošena u svaku crkvu, svaki dan i gotovo svakog sata, posebice ako su po starom običaju htjeli svakog zasebno pokopati, pa su se u crkvenim grobljima, pošto sve već bješe puno, kopale velike jame u koje su polagali na stotine donesenih. Kad bi ih poredali u te jame, jednog na drugog kao što se ukrcava roba na brod, pokrivali bih ih s malo zemlje, tek toliko da se dođe do vrha jame.
I da se više ne bavim pojedinostima naših minulih jada koji su zadesili grad, tvrdim vam da, dok trajahu ta mrska vremena, ni njegova okolica nije bila uskraćena ni za jednu od tih nedaća. Po rasutim selima i poljima (ostavljajući po strani kaštele koji su bili grad u malom) kukavni i bijedni radnici i njihove obitelji, bez ikakve liječničke pomoći ili dvorenja slugu, po ulicama i po svojim imanjima i kućama, i danju i noću, ne kao ljudi već gotovo kao životinje umirahu. Iz tog razloga su oni, usvojivši nove bludne navike i ne mareći više ni za svoje stvari ni za poslove, izgledali kao da su tog istog dana koji im je osvanuo čekali da ih smrt pohodi, te se nisu ni brinuli o budućem priplodu stoke, ili o oplođivanju zemlje, ili o svojim prošlim poslovima, već su se svojski trudili potrošiti sve što im je bilo pod rukom. Stoga se događalo da volovi, magarci, ovce, koze, svinje i perad, čak i psi koji su ljudima uvijek odani, budu istjerani iz svojih boravišta i da lutaju kako koji po poljima gdje još ležaše napušteno žito, ni požnjeveno a kamoli pokupljeno. I mnoge su se od tih životinja, kao da posjedovaše razum, pošto bi dan provele pasući, uvečer vraćale site u svoje torove bez ikakvog pastirskog nahođenja.
Što bi se drugo moglo reći (ostavivši okolicu i vrativši se u grad) osim da takva i tolika bijaše okrutnost Neba,7 a možda donekle i ljudi, koja učini da između ožujka i idućeg srpnja, što zbog nemilosrdnosti kužne bolesti, što zbog neodgovarajuće njege koju su bolesnici imali, ili su pak bili sasvim napušteni u svojim mukama zbog straha koji imaše zdravi, prema pouzdanim procjenama, više od sto tisuća ljudskih bića izgubi život iza zidina grada Firence. Vjerojatno je da se prije ove smrtonosne nedaće nije ni znalo da ih i ima toliko u gradu. Oh, koliko je velikih palača, koliko lijepih kuća, koliko plemićkih zdanja, u kojima su nekada živjele cijele obitelji, gospoda i gospe, ostalo zjapiti prazno!
Koliko je slavnih loza, raskošnih nasljedstava, glasovitih bogatstava, ostalo bez zakonitog nasljednika? Koliko je hrabrih ljudi, koliko lijepih žena, koliko dražesnih mladića, koje bi čak i Galen, Hipokrat i Eskulap8 držali jedrima, ujutro objedovalo sa svojim rođacima i društvom, a iste te večeri večeralo na drugom svijetu sa svojim precima!
I meni je mučno raspredati o tolikim jadima koji se sručiše na grad Firencu, te stoga, želeći izbjeći govoriti o onima o kojima nije neophodno pripovijedati, velim vam da se, u vrijeme kad naš grad bijaše gotovo pust, dogodi da su se (po onom što čuh od osobe od povjerenja) u štovanoj crkvi Santa Maria Novella9, jednog utorka izjutra, kad je crkva bila gotovo prazna, pošto su čule svetu službu, sastalo sedam mladih gospa, obučenih u tamne odore kako je i dolikovalo tom periodu. Sve one bijahu povezane ili prijateljstvom, ili susjedstvom, ili rodom, i ni jedna nije bila prevalila dvadeset i osmu godinu niti je imala manje od osamnaest, a uz to je svaka bila razborita, i plemenite krvi, i lijepog stasa, i uzornog ponašanja, i dražesna u svojoj čestitosti. Nazvao bih ih ja njihovim pravim imenima da me valjan razlog ne sprječava da to učinim, a to je ovaj: ne želim da se zbog onog o čemu su pripovijedale, a što sad slijedi, ili zbog onog o čemu su slušale, bilo koja od njih u budućnosti zasrami, budući da su danas okviri u kojima je dozvoljeno zabavljati se ponešto uži nego onda kad su, iz rečenih razloga, bili mnogo širi ne samo u odnosu na njihove godine, već i u odnosu i na mnogo zreliju dob. Isto tako, ne želim dati povoda zavidnim ljudima, uvijek pripravnim da bace sjenu na svakog tko uzorno živi, da ičim oskrnave čast ovih vrlih gospa, a kako bi se ipak bez pometnje moglo razumjeti ono što je svaka od njih rekla, namjeravam im nadjenuti imena koja će odgovarati, potpuno ili dijelom, naravi svake od njih.10 Prvoj i najstarijoj od njih dat ćemo ime Pampinea, drugoj Fiammetta, trećoj Filomena a četvrtoj Emilia, petu ćemo zatim nazvati Lauretta, šestu Neifile, a posljednjoj ćemo, ne bez razloga, nadjenuti ime Elissa.11
Gospe se nisu smišljeno sastale, već su se slučajno našle zajedno u jednom dijelu crkve, te sjedoše gotovo u krug i nekoliko puta uzdahnuvši ostaviše krunice i Očenaše, pa počeše među sobom razgovarati o vremenima koja su ih zadesila i mnogim drugim stvarima.
Poslije nekog vremena, dok su druge šutjela, Pampinea ovako poče govoriti: – Drage moje gospe, i vi i ja smo često mogle čuti da nikog ne vrijeđa onaj tko se pošteno služi svojim pravom. Prirodno je pravo svakog tko dođe na ovaj svijet da svoj život koliko može štiti, čuva i brani. U prilog poštivanju ovog prava dogodilo se koji put čak i to da su ubojstva iz samoobrane prošla nekažnjeno. A kad to već dozvoljavaju zakoni, u interesu kojih je dobrobit svakog smrtnika, koliko više doliči nama i svakom drugom da se, nikog ne uvrijedivši pritom, poslužimo sredstvima koja su nam dostupna kako bismo očuvali svoje živote! Svaki put kad obratim pozornost na naše jutrošnje ponašanje, a još više na to kako smo se ponašale prošlih jutara, i kad pomislim koji i kakvi su naši razgovori, shvatim da se, a i vi to isto možete spoznati, svaka od nas boji za svoj život. Nimalo se ja tome ne čudim, ali se jako čudim, budući da je svaka od nas obdarena ženskim umom, da ništa ne poduzimamo povodom uzroka našem opravdanom strahu. Mi se zadržavamo ovdje, po mom mišljenju, kao da želimo ili moramo biti svjedoci koliko je mrtvih tijela spušteno u grob ili da slušamo drže li ovdašnji fratri, kojih gotovo da više i nema, svoje službe u za to predviđenim satima, ili kako bi svakom tko se pojavi pokazali svojom odjećom12 kakvi su i koliki naši jadi. A kad odavde izađemo, vidjet ćemo kako gradom pronose mrtve i bolesne, ili ćemo vidjeti one koje je javni zakon zbog nedjela koja su počinili bio prognao kako se, gotovo kao da se rugaju s njim, besramno šeću gradom, i to stoga što su čuli da su izvršitelji zakona ili mrtvi ili bolesni, ili ćemo vidjeti ološ našeg grada, podgrijan našom krvlju, kako, nazivajući sebe grobarima, na našu muku jašu i šepure se uokolo, skrnaveći svojim nepristojnim pjesmama naše nevolje. Ništa drugo i ne čujemo, do: “Oni su umrli”, i, “Ovi drugi su na umoru”, a da ima tko plakati za njima, posvuda bi se čuli bolni jecaji. A kad se vratim svojoj kući, (ne znam dogodi li se i vama isto), od brojne moje obitelji nikog drugog ne nađem do sluškinje, te mi se od straha sve dlake na glavi nakostriješe, i čini mi se da gdje god kroz nju krenem ili zastanem vidim sjene onih koji su preminuli, i to nisu ona lica na koje sam navikla, već me užasne prikaze, (ne znam kako su odjednom takvima postali), plaše. Zbog ovakvih događaja mi se i ovdje i vani i u kući čini da sam bolesna, tim više što mi se čini da ovdje nitko više nije ostao osim nas, ako mu je imalo snage ostalo i ako je imao odgovarajuće mjesto da se skloni kao što mi imamo. A čula sam i vidjela više puta (ako su uopće i živi više) da oni, ne praveći nikakvu razliku između poštenih i nepoštenih stvari, samo ako im se tako prohtje, i sami i u društvu, i danju i noću, čine ono što im najviše zadovoljstva pruža. I ne ponaša se tako samo običan narod, već su i redovnici po samostanima, hineći da vjeruju da i za njih važi isto i da im priliči činiti ono što čine i drugi, postali bludni i razuzdani, oslobodivši se zakona poslušnosti i odavši se putenim zadovoljstvima, držeći da će se tako spasiti. Pa ako je tako (a jasno se vidi da jest), što radimo mi ovdje? Što čekamo? Čemu se nadamo? Zašto smo ljenije i sporije u odnosu na očuvanje našeg zdravlja od svih ostalih građana? Smatramo li da smo manje vrijedne od drugih? Ili smatramo da je naš život sigurniji u našim tijelima nego što je to slučaj kod drugih, toliko da ni za što ne moramo brinuti što bi nam moglo naškoditi? Griješimo i u zabludi smo, moje gospe, i kolika je samo naša glupost kad držimo da je tako. Koliko puta si dozvolimo da se prisjetimo kakvi su i u kolikom broju bili mladići i djevojke pokošeni ovom okrutnom kugom, toliko ćemo puta vidjeti jasan dokaz naše gluposti. I stoga, kako zbog prenemaganja ili odugovlačenja ne bi upali u ono što, želimo li to, možemo na neki način izbjeći (ne znam hoćete li i vi dijeliti moje mišljenje u svezi s tim), držim da bi izvrsno postupili kad bi, kao što su to mnogi prije nas učinili, napustili ovaj grad, i bježeći od nečasnih tuđih primjera kao od smrti, s poštenim namjerama otišli na naša seoska imanja, kojih svaka od nas ima u velikom broju, i tamo u onom veselju, onoj radosti, onom uživanju boravili, kojima ni u čemu ne bismo prekršili pravila razboritosti. Tamo se čuje ptičji pjev, zelene se brežuljci i doline, polja prepuna žita talasaju se kao more, drveće raste u svim oblicima, nebo je plavlje, i čak i kada je prošarano oblacima, ne umanjuje se time njegova vječna ljepota, posebice ako se usporedi s pogledom na puste zidine našeg grada. Osim toga, tamo je zrak mnogo svježiji, i u većem broju ima svega onoga što je potrebno za život u ovim vremenima, a i manje je mučno. To je stoga što, iako i tamo umiru seljaci kao što građani umiru ovdje, manji je broj kuća i stanovnika nego što je slučaj u gradu. S druge strane, ako dobro vidim, mi nikog ovdje ne ostavljamo. Štoviše, sa sigurnošću možemo reći da smo prije mi ostavljene, jer su nas naši najbliži, što smrću pokošeni, što u bijegu od smrti, kao da i nismo njihove, same ostavili u tolikoj nesreći. Nimalo se nećemo pokajati ako budemo slijedile ovaj savjet, a u suprotnom bi nas mogli snaći bol, muke, a možda i smrt. Stoga, ako se i vi slažete, držim da bi dobro postupile ako bi povele sa sobom svoje sluškinje da nas prate s onim što nam je potrebno, i ako bi se, danas ovdje a sutra ondje, prepustile veselju i zabavi koje možemo naći u ovim vremenima. Tamo bi trebale boraviti dok ne vidimo (ako nas prije smrt ne stigne) kakav je svršetak nebo odredilo ovim događajima. I podsjećam vas da nam više priliči čistog obraza otići, nego zajedno s mnogim drugim ženama u nepoštenju ostati.
Ostale gospe, pošto su saslušale Pampineu, ne samo da pohvališe njezin savjet, već, u želji da ga primijene, počeše detaljnije među sobom razgovarati o načinu na koji to da izvedu, gotovo kao da su, čim se odatle ustanu, morale krenuti na put.
Tad Filomena, koja bijaše veoma razborita, reče: – Gospe, koliko god da je Pampineino izlaganje bilo izvrsno, ne valja nam tako brzati da ispunimo ono što nam u njemu predlaže, kao što ste izgleda voljne učiniti. Podsjećam vas da smo sve žene, a nijedna nije više djevojčica da ne bi znala kako rasuđuju žene kad su na okupu i kako se vladaju bez muškog vodstva. Mi smo nestalne, svojeglave, sumnjičave, malodušne i plašljive,13 i zato jako sumnjam, ne pristanemo li da nas neko drugi vodi, da će se ova družba raspasti mnogo prije nego što bi nam to odgovaralo, i to na štetu naše časti. Stoga nam valja razmisliti prije nego li krenemo. –
Reče tad Elissa: – Muškarci su zaista glava ženama, i bez njihovog vodstva rijetko kad neko naše djelo privedemo hvale vrijednom kraju. Ali kako da nađemo te muškarce?
Svaka od nas zna da je većina njezinih najbližih umrla, a oni koji su ostali živi bježe od onog od čega i mi pokušavamo pobjeći, u različitim družinama, jedni ovdje a drugi tamo, a da i ne znamo kamo. Ne bi nam priličilo da povedemo neznance, zato što, želimo li djelovati u svoju korist, valja nam urediti sve na takav način da nas tamo gdje idemo s ciljem da se zabavimo i odmorimo ne snađu jad i bruka.
Dok su gospe ovako razgovarale, uđoše u crkvu tri mladića, od kojih ni najmlađi među njima nemaše manje od dvadeset i pet godina i u kojima ni zlokobnost vremena koja ih snađoše, ni gubitak prijatelja ili rođaka, ni strah za same sebe nisu uspjeli ljubav ni ohladiti, a kamoli ugasiti. Jedan se od njih zvao Panfilo, drugi Filostrato, a posljednji Dioneo, 14 ugodne naravi i lijepih manira svaki od njih, i imaše namjeru potražiti najveću utjehu u tim nemirnim događajima u susretu sa svojim draganama, koje su sve tri pukim slučajem bile među rečenih sedam,15 a par njih su bile u rodu s nekima od njih.
Nisu ih još ni opazili, kad one vidješe njih, zato Pampinea tad otpoče smiješeći se: – Sreća je već na početku na našoj strani, jer nam je poslala razborite i valjane mladiće koji će nam rado biti i vodiči i potpora, ako se ne budemo snebivale povjeriti im ovaj zadatak. Neifile tad, sva porumenjevši u licu od srama zato što ju je jedan od mladića ljubio, ovako reče: – Pampinea, za ime Božje, pazi što govoriš! Držim da je sasvim očito da se samo lijepo može govoriti o svakom od njih, i da su sposobni i za mnogo veće stvari od ove, te shodno tome smatram da bi oni bili dobro i pošteno društvo ne samo nama, već i mnogo ljepšim i plemenitijim gospama nego što smo mi. Ali stoga što je očito još i to da su oni zaljubljeni u neke od nas, bojim se da nas, bez naše krivnje ili njihove, ne snađu loš glas i prijekori ako ih povedemo.
Reče tad Filomena: – To nije važno, jer sve dok časno živim i dok nemam mrlja na savjesti, neka govori tko što hoće protiv mene, Bog i istina će stati u moju obranu. Nego, kad bi oni bili voljni poći s nama, zaista bi, kao što reče Pampinea, mogli reći da nam je fortuna na našem putu naklonjena.
Kad su druge gospe čuli što Filomena zbori, ne samo da ušutješe, već se sve složiše s njezinim riječima da valja pozvati mladiće i priopćiti im svoju namjeru, te ih zamoliti da im, ukoliko bi bili voljni, prave društvo na njihovom tako uređenom putu. Tad Pampinea, koja je s jednim od mladića bila u rodu, ustade ne rekavši ni riječi i zaputi se prema njima, koji su mirno stajali i promatrali ih, te ih pozdravi radosnog lica i izloži im svoju namjeru, pa ih zamoli u ime svih da čistog i bratskog srca odluče praviti im društvo.
Mladići pomisliše prvo da se gospe s njima šale, ali kad vidješe da Filomena istinu zbori, veselo odgovoriše da su pripravni, i ne odugovlačeći ni trenutak, i prije nego što izađoše iz crkve, narediše da se počne uređivati sve što je neophodno za odlazak. I pošto su osigurali sve što je potrebno i najavili se onamo kamo su se namjeravali zaputiti, idućeg jutra, to jest u srijedu, u osvit dana, gospe s nekoliko svojih sluškinja i tri mladića s trojicom svojih slugu, napustiše grad i krenuše na put. Ne udaljiše se ni dvije milje od Firence, kad stigoše na mjesto koje su bili odredili.
To se mjesto nalazilo na brijegu, sasvim udaljenom od naših cesta, okruženom raznolikim drvećem i zelenim rastinjem i oku vrlo ugodnom. Na vrhu tog brijega nalazio se dvorac s lijepim i prostranim dvorištem u sredini, i s trjemovima, i s dvoranama, i s odajama, od kojih je jedna bila ljepša od druge a sve su bile ukrašene raznobojnim crtežima, dok je sam dvorac bio okružen zelenim površinama i prelijepim vrtovima, i zdencima sa svježom vodom, a podrumi su mu bili puni izvrsnih vina, koja su više priličila iskusnim kušačima nego trijeznim i čestitim gospama. Prispjela družba bila je i više nego zadovoljna kada je našla sve pometeno, po sobama pripremljene postelje i posvuda cvijeće koje je za tog godišnjeg doba raslo, i sve nastrto rogožinom.
Kad se prvi put okupiše po dolasku, reče Dioneo, mladić ugodan i vesele naravi: – Gospe, zasluga je vaše razboritosti više negoli naše domišljatosti što smo došli ovdje. Ne znam što namjeravate učiniti sa svojim brigama, ali ja svoje ostavih iza kapije našeg grada kad malo prije s vama kroz nju izađoh, te stoga ili ćete voljne biti sa mnom smišljati šale, smijati se i pjevati (u onoj mjeri, velim, u kojoj vam to dopušta vaše dostojanstvo), ili me otpustite da se vratim svojim brigama i ostanem u onom napaćenom gradu.
Na to mu Pampinea, baš kao da je i ona sama sve svoje brige odbacila, vesela odgovori: – Dioneo, izvrsno zboriš: slavljenički nam valja živjeti, jer nismo ni bili nagnani drugim razlogom da bježimo od tuge. Ali, stoga što sve ono što je bez reda i rasporeda ne može dugo trajati, ja, koja bijah začetnica razgovora iz kojih se izrodila ova lijepa družina, misleći na to kako da učvrstim naše veselje, držim da je nužno pristati odrediti među nama predvodnika,16 kojeg ćemo poštovati i slušati kao nadređenog, i kojem će svaka misao biti usmjerena na osmišljavanje našeg veselog boravka. A kako bi svatko, uz zadovoljstvo, iskusio i teret odgovornosti koju donosi predvodništvo, i kako i s jedne i s druge strane ne bi bilo zavidi ako se nekom ne ukaže ta odgovornost, kažem da se svakom od nas na jedan dan dodijeli to breme i ta čast. Tko će biti prvi predvodnik odaberimo zajedno, a naslijedit će ga, kad se večernja ura približi, onaj ili ona koji ili koja bude po volji predvodniku tog dana, a taj ili ta neka, po svom nahođenju, za vrijeme svog vladanja, određuje i odlučuje o mjestu i načinu na koji nam valja živjeti.
Te se riječi i više nego svidješe svima, te jednoglasno izabraše Pampineu za kraljicu prvog dana, a Filomena, otrčavši do jednog lovora, čuvši puno puta razgovore o slinim častima kojima su čašćavane njegove grane i koliko dostojnim časti činjahu onog tko je zasluživao da ga njima okrune, otkinu mu par grančica pa od njih splete častan i oku ugodan vijenac i položi joj ga na glavu,17 i bijaše to, dok je družba bila na okupu, svakom drugom očit znak kraljevskog gospodstva i predvodništva. Pampinea, postavši kraljicom, dade zapovijed da se svi utišaju pa, pozvavši preda se sluge trojice mladića i četiri sluškinje koje gospe bijahu dovele, u potpunoj tišini reče: – Kako bih ja prva dala primjer svima vama, po kojem će, napredujući od dobrog ka boljem, naša družba živjeti i trajati poštujući red i uživajući bez imalo srama, dok god nam to bude po volji, imenujem na početku Parmena,18 Dioneovog slugu, za upravitelja ovog imanja, te mu povjeravam brigu i staranje o cijelom našem kućanstvu, kao i o svemu vezanom za opremanje i služenje u blagovaonici. Sirisco, Panfilov sluga, neka bude naš nabavljač i rizničar i neka slijedi Parmenove naredbe. Tindaro, u službi Filostrata i ostale dvojice, neka dvori u njihovim sobama onda kad drugi, zauzeti svojim poslovima, ne budu mogli u njima dvoriti. Moja sluškinja Mizija, i Filomenina Licisca, imat će stalnu službu u kuhinji, i vrijedno će pripremati jela po Parmenovoj naredbi. Himera, Laurettina sluškinja, i Fiammettina Stratilija, neka vode računa o sobama u kojima će boraviti gospe i o čistoći mjesta gdje ćemo svi boraviti, a svatko od vas, ako mu je stalo do naše milosti, želimo i zapovijedamo da se čuva, kamo god išao, odakle se god vraćao, što god čuo ili vidio, da nam nikakav glas do veseo ne donosi izvana.
Kad je ukratko naredila što je imala i svi je zbog toga pohvališe, ustade vesela i reče: – Pogledajte vrtove i travnjake i druga zanimljiva mjesta, po kojim svatko neka se zabavlja kako mu je milo, a kad otkuca treća ura19 neka se svi okupimo objedovati dok je hlada. Pošto je dakle nova kraljica otpustila veselu družbu, mladići se u pratnji lijepih gospi lakim korakom uputiše k jednom od vrtova, razgovarajući o zabavnim zgodama i pletući krasne vijence od raznolikog rastinja kroz ljupku pjesmu. Zadržavši se u vrtu onoliko vremena koliko im kraljica bijaše odredila, vratiše se u kuću i zatekoše Parmena kako je marljivo započeo svoj posao, zato što kada uđoše u blagovaonicu u prizemlju vidješe stolove prekrivene s kao snijeg bijelim stolnjacima, na kojima bijahu postavljene čaše koje izgledaše kao da su od srebra, sve ukrašeno cvijećem od brnistre. Zatim, pošto opraše ruke, svi zauzeše svoja mjesta poštujući kraljičinu volju i Parmenov raspored. Počeše unositi pažljivo pripremljena jela, i izvrsna vina bijahu poslužena, a trojica sluge u tišini nastaviše služiti oko stolova. Svakog iz družbe razveseli što sve bijaše tako lijepo uređeno, pa uz ugodan razgovor i u veselju objedovaše.
A kad odnesoše stolove (budući da su sve gospe i mladići znali plesati, a neki od njih i izvrsno svirati i pjevati), kraljica naloži da se donesu glazbala, pa, sljedeći njezinu naredbu, Dioneo uze lutnju a Fiammetta violu, i zasviraše prijatnu plesnu melodiju. Zatim kraljica posla sluge da objeduju, pa, zajedno s ostalim gospama i praćena drugom dvojicom mladića, laganim korakom započe ples,20 a kad su završili počeše pjevati ljupke i vesele pjesme. I ovako su vrijeme provodili sve dok se kraljici ne učini da bi trebali poći na spavanje, i ona ih tada otpusti, pa tri mladića odoše u svoje sobe, koje bijahu odvojene od ženskih, i nađoše u njima lijepo pripremljene postelje i sve, kao i u blagovaonici, puno cvijeća, a slično nađoše i gospe, pa se svukoše i legoše.
Nije prošlo mnogo iza devete ure21 kad kraljica ustade i probudi sve gospe, a isto tako I mladiće, tvrdeći da je škodljivo predugo spavati po danu, te se stoga zaputiše na jednu livadu, na kojoj je trava bila zelena i visoka, a ni s jedne strane je nije moglo obasjati sunce.
Osjetiše i kako pirka blagi vjetrić, a po kraljičinoj volji svi posjedaše u krug po zelenoj travi, i ona im tad reče: – Kao što vidite, sunce je već visoko na nebu i velika je vrućina, i ništa se ne čuje osim cvrčaka gore u maslinama, te bi stoga zaputiti se negdje u ovom trenutku bez sumnje bila ludost. Ugodno i svježe je boraviti ovdje, a imamo, kao što vidite, i stoliće i šah, pa se svatko može, po svom nahođenju, zabavljati kako želi. Ali ako ste voljni poslušati moj savjet, ovaj vreli dio dana ne bi trebali provesti u igrama, kroz koje se jedni uznemire a ni drugi posebice ne uživaju u njima, baš kao ni oni koji ih promatraju, već pripovijedajući, jer dok jedan pripovijeda, cijela se družba može zabavljati. Svatko od vas neće još ni dovršiti svoju pripovijest, a sunce će zaći i odnijeti vrućinu, i onda ćemo moći otići tamo gdje vam bude najmilije potražiti zabavu, te stoga, ako vam je po volji ovo što vam govorim (a spremna sam i u tome uslišiti vašu želju), ovako postupimo, a ako vam ne bude bilo po volji, neka svatko do sumraka radi ono što želi.
I gospe i mladići hvalama obasuše to pripovijedanje:
– Dakle, reče kraljica, kad vam je to po volji, neka u ovom prvom danu svatko bude slobodan da kazuje o onim zgodama o kojima mu je najmilije govoriti.
Okrenu se zatim Panfilu koji joj je sjedio s desne strane i ljubazno mu reče da jednom svojom novelom dâ početak drugima. Tad Panfilo, čuvši zapovijed, dok su ga svi slušali, smjesta započe ovako…
1 na… kugu:1348. godine kuga je poharala grad Firencu. Ta velika pandemija kuge, zvana “crna smrt”, zahvatila je cijeli stari svijet od 1348-1350. godine. Bolest se iz središnje Azije proširila preko crnih štakora, a po procjenama od nje je umrlo od 30 do čak 60% stanovništva Europe. Epidemija je imala za posljedicu i znatne društvene i ekonomske promjene.
2 biljeg… na čelu: strašna iskustva stanovnika Firence prouzrokovana smrtonosnom kugom, a koja su detaljno opisana u tekstu koji slijedi, obilježila su njihove živote.
3 na kraju… bol: Stari Zavjet, Poslovice, XIV, 13.
4 utjelovljenja Sina Božjega: u Firenci se tada računalo da godina počinje 25. ožujka, na dan Utjelovljenja, a ne 25. prosinca, na dan Kristovog rođenja.
5 iz istočnih krajeva: iz Azije.
6 običan… sloja: tadašnje firentinsko društvo bilo je podijeljeno u slojeve. Visoki i srednji sloj bili su udruženi u više, odnosno niže cehove.
7 okrutnost Neba: iznad spomenuto djelovanje nebeskih tijela.
8 Galen, Hipokrat i Eskulap: Galen iz Pergama (129-199. n. e.) bio je istaknuti rimski liječnik grčkog podrijetla, Hipokrat sa Kosa (460-277. p. n. e.) bio je antički grčki liječnik kojeg nazivaju ocem medicine, Eskulap je rimski bog liječništva (grčki Asklepije).
9 Santa Maria Novella: jedan od simbola grada Firence. Riječ je o principalnoj dominikanskoj crkvi, izgrađenoj u periodu od 1278-1360. godine.
10 imena… naravi svake od njih: uobičajeno je u srednjevjekovnom pjesništvu bilo literarnim likovima nadijevati imena koja su u sebi sadržavala određene poruke i indirektne aluzije, što na literarnu radnju i likove u njoj, što na tadašnju društvenu realnost.
11 Prvoj… Elissa: imenima junakinja Dekamerona pisac je odao počast antičkim I srednjevjekovnim pjesnicima (Vergilije, Dante, Petrarca) koristeći varijacije na imena junakinja njihovih djela ili na djela općenito: ime Elissa je preuzeto iz Vergilijevog epa Eneida, Neifile upućuje na Danteov Novi život, Lauretta je varijacija na Petrarkinu Lauru. Pored toga, gospe nose imena junakinja Boccacciovih mladenačkih djela: Pampinea je ime junakinje Ameta, Fiammetta je protagonistica Elegije gospe Fiammette, Filomeni je posvećeno djelo Filostrato, dok se ime Emilija pojavljuje u djelu Tezeida.
12 svojom odjećom: misli se na odjeću crne boje, koja se nosi u koroti.
13 nestalne… plašljive: nasuprot isticanju ženskih duhovnih vrlina, kao što su plemenitost, nježnost, samilost, dostojanstvo, čast, i mnoge druge, u srednjevjekovnoj književnosti nije bio rijedak slučaj da žene bivaju opisivane i iznad navedenim atributima.
14 Jedan… Dioneo: imena muških likova Boccacciovog djela piščev su atribut ljubavnog umijeća svakom od njih. Isto tako, navedena imena se pojavljuju i u piščevim mladenačkim djelima. Panfilo je uspješan ljubavnik (Ekloge, Elegija gospa Fiammette), Filostrato je nesretan ljubavnik (Filostrato), a Dioneo je, pak, zaigran i bezbrižan (Ameto).
15 svojim draganama… sedam: iako sam pisac u svom djelu nije dao potvrdu tomu, vjeruje se da su parovi u družbi bili sljedeći: Fiammetta i Dioneo, Neifile i Panfilo, te Filomena i Filostrato.
16 odrediti među nama predvodnika: u nastavku djela izabrani predvodnik družbe bit će oslovljavan kao kralj ili kraljica određenog dana.
17 oku… glavu: u tadašnjoj Firenci čin polaganja lovorovog vijenca na glavu (tj. krunidba lovorovim vijencem) bio je čin ukazivanja najveće časti.
18 Parmen: u Boccacciovom djelu i imena slugu imaju svoj korijen u srednjevjekovnom pjesništvu.
19 treća ura: u srednjem vijeku vrijeme se računalo po rimskom modelu i bilo je podijeljeno na dvanaest ura od izlaska do zalaska sunca. Ekvivalent treće ure je današnjih devet sati.
20 laganim… ples: riječ je o caroli, plesu francuskog podrijetla (carole).
21 devete ure: prema rimskog računanju vremena. Prema tadašnjem računanju vremena, ekvivalent devetoj uri je tri sata poslije podne.
