Pjevaju u meni drumovi snažni,
drumovi dobri ko dlan očin.
Moram danas otić nekud, da potražim
malo odmora za umorne oči.
Idem bez pozdrava, bez poruka,
ovako lijepo pomućenog uma,
da tražim okuka, okuka, okuka,
i iza svake – samo parče druma.
Pustite me, pustite da odem,
bez pitanja kako i zašto i dokle,
drumovi uvijek nekuda vode,
a ja sam nomadskom glađu proklet.
Vito Nikolić
