Ozvjerena glad odljuđenog svijeta proganja je kao da je kužna.
Onako miomirnu nježnu i lakokrilu kao leptir.
Bacili se kamenom na dušu i na bonike i slabovidce koji je traže.
Sve je više hajkača, sve manje čežnjivih sluđenih čuvara.
A data im na čuvanje, ne kao razbibriga i laža, već kao spas.
-Meka ko duša, kaže mi nazdravljajući.
Rakija ga plavi, oči mu kaplju. Traži je u čokanjčetu, survava se do dna.
-Dušo, muca u ljubavnom ropcu, na klupici u nekom parkiću.
-Dušo, ćućori iznad kolijevke u nekom snovidom selu…
Za dušu, od duše, sa dušom…
Roje se riječi kao razjarene osice.
Progonjene duše postaju teške kao mramor.
Onda se obrušavaju na ovaj prašnjavi svijet.
Ima li nam spasa u vrtlogu bezdušja?
Uradimo nešto za dušu.
Sričimo makar ove riječi…
