(NATO- tragedija u jednom činu)
Vašington. Ljeta natovskog, 2017. Mjesec maj kad ruže vašingtonske bujaju u punom cvatu kao i ljubav montenegrinska sproću amerikanskijeh prijatelja. Opšta gužva i frtutma na ulicama historijski znamenitoga Vašingtona. Svi užurbani i uparađeni kao da je došao Marsovac, a ne veliki ribolovac Duško iz malenoga no časnoga Mojkovca, gradića slavnoga po mnogo čemu, a osobito po slavnome ribolovcu, a odskora i moreplovcu-Dušku.
Sve se uzmuvalo i razobadalo kao da je podgorički špic kada svi izjave na ulicu ne bi li se odmorili od goleme držvotvorne rabote i špijunskopartijskih pregnuća. Vašington, bilo mu primjenjeno, ovoga historijskoga dana liči na Podgoricu, slavnu i uznesenu.
Lica: Duško- Dule Marković, nekakav premijer nekakve državice, odskora i zvanično supersilice. Reks Tilerson, amerikanski državni sekretar, jado moj! Nekakav šaptač (savjetnik) od brdah.
Mjesto zbivanja: Kabinet amerikanskog državnog sekretara, kukala ti majka!
Duško: Dobar dan, i dobro ja tebi doša’, kralju moj!
Nekakav šaptač od brdah (opominjući tiho, uznesenoga i uzbuđenoga Duška): Gospodine Markoviću, molim Vas, pazite na protokol kao što smo i naučili…
Duško (mangupski odmahnuvši rukom): A da pušti to sad! Ka’ da ja ne znam kako treba!
Reks: Dobar dan (unjkavo i bezvoljno, namičući na desnu ruku plastičnu rukavicu sa amerikanskijem državnijem grbom)
Duško (čudeći se, vas zapanjen i zbunjen, obraća se sebi u bradu): Što ovo radi ova avetinja?!
Reks: Vi ste gospodin Đukanović, naš kriminalizovani partner umiješan u mnoge prljave poslove?
Duško (smješeći se kao da mu je laknulo): Ne jadan, kakav Milo, ja sam onaj drugi Duško, poslije Mila…Milovo je, da se malo našalim kao što je svojstveno nama Mojkovčanima, odavno prošlo…
Nekakav šaptač od brdah (pokunjeno i posramljeno): Protokol, protokol, gospodine Markoviću….
Duško (nervozno i galantno, kao što priliči jednom černogorskom premijeru): Oli me puštit’ ti, oli?!
Reks: A da, drago mi je…znači službena higijenska rukavica za zvanično rukovanje nije mi potrebna…to je znate, da se malo vašingtonski našalim, za naše prljave saveznike…vi se, nadam se, još nijeste, da se opet malo sekretarski našalim, još nijeste, ovaj, mislim, uprljali?
Duško (šeretski i lakonski kao što i priliči historijskom trenutku): Nijesam, ima kad. A ko će ostat’ čist u ovaj naš političeski glib, kralju moj! Ti to najbolje znaš…
Nekakav šaptaš od brdah (vas u znoj, blijed kao brđanska isprana krpetina): Gospodine Markoviću, molim vas, ko Mila vas molim, ko oca pokojnoga, držite se protokola…
Duško (poluosmjehnuto, sa uzdržanim mojkovačkim starozavjetnim bijesom): Progovoriš li još jednu….
Reks: Je li hladno kod vas kao u Sibiru?
Duško (s noge na nogu, potpuno zatečen, obraćajući se stišano Nekakvom šaptaču od brdah): Što ovo trabunja, ovaj sagrailo? Da nije već pljan, kukala mu jatka…
Nekakav šaptač od brdah (brišući diskretno znoj sa čela, šapćući Dušku na slavno Mojkovačko uvo): Znate da im geografija nije jača strana. Kad kažu Sibir, vjerovatno misle Srbija, a mi smo, znate, blizu Srbije…ništa ne odgovarajte, kumim vas….
Duško: Biće da si nešto pobrka’,uvaženi prijatelju moj i sviju nas! Mi nemamo ništa ni sa Sibirom, ni sa Srbijom! Raskantali smo se odavno…
Nekakav šaptač od brdah (u samrtnome grču, tiho i molećivo): Gospodine Markoviću, pazite na rječnik, Gospodine Markoviću…teško meni i nama…i svima…
Duško (zamahnuvši rukom kao da ćera muve): Bjež’ otole!
Reks: Aha. Jasno. A zar vas nijesu zvali mali Rusi?
Duško (jedva dočekavši, vrativši široki premijerski osmijeh na mojkovačko blistavo lice): Zvali su nas svakako, moj druže. I mali Rusi i…i…
Reks: I?
Duško: I veliki Srbi.
Reks (ledeno osmjehnut kao i prije, kao i uvijek): Pa?
Duško: Sad nijesmo ni jedno ni drugo. A nijesmo ni bili, vala, no se to kod nas u svemu pregoni…
Reks: Pa šta ste?
Nekakav šaptač od brdah (ni živ ni mrtav, samrtnički šapunja): Izbjegavajte identitetska pitanja, gospodine Markoviću…
Duško (počešavši ovlaš sijede premijerske kose): Sad smo, sad smo…sad smo….ovaj…onaj…
Reks: Da?
Duško (ponosito kako i priliči ponositoj postojbini): Sad smo-Ništa!
Reks: Bravo!
Duško: No što, no bravo!
U tom trenutku Reksu Tilersonu zazvoni mobilni telefon u ritmu indijanske tužbalice. Ovaj diskretno uzima telefon, nešto mrzovoljno džamrga na ruskom i prekida razgovor…
Duško (sa namjerom da relaksira historijski razgovor brk u brk): Koliko ti može baterija?
Nekakav šaptač od brdah ispušta potmuli vapaj.
Reks (kao da je prečuo): Okej, prijatelju, vrijeme mi je za bridž, pozdravite sve tamo, tamo, tamo i tako, tako…
Duško (sa vapijućom namjerom da produži historijski samit): Ja sam, znate, ekselencijo, imao pašče i zvalo se isto kao…
Nekakav šaptač od brdah prosto naprosto gura Duška ka izlazu, ovaj se joguni i mlatara rukama.
U hodniku se čuju srdite Duškove riječi: Pa šta fali paščetu, pašče je najbolji drug drugu, makni te ruke s mene!
Reks (u odlasku, odmahujući): Čuvajte se preko ulice. Poslaću direktive…Haj, haj…
Duško (panično pokušavajući da se vrati nazad): Zaboravih da mu dam ono što mu je Milo posla’…
Nekakav šaptač od bradah (u panici): Ostavite se toga, zaboga, gospodine Markoviću, ima on toga i previše…
Duško (šeretski osmjehnut): Nikad nije previše…(vraća šuške u džep).
Zvanična posjeta se ovdje završava. Da nije bilo Nekakvoga šaptača od brdah, Duška bi preprštio kamion na obližnjem sokaku.
Duško (pokidanijeh živaca): Viđe li, obraza ti, one budale?!
Nekakav šaptač od brdah: Mislite na kamiondžiju?
Duško (samozadovoljno): Mislim na Reksa, bleso, blesavi…